
Moja mama i muž se bolje slažu nego on i ja: Vratila sam se kući ranije i čula ih kako šapuću, zaledila sam se
- "Zašto mu opet praviš sarmu, mama?" - rekla sam kroz stisnute zube, gledajući kako se para diže iz lonca. Miris me je podsetio na detinjstvo, ali ovog puta imao je gorak ukus.
- Zato što je voli, Ana. Moraš malo više da brineš o njemu, tiho je rekla, ne dižući pogled sa kuhinjskog stola.
Bes mi se popeo u grlo. Odrasla sam među ženama koje veruju da se ljubav pokazuje kroz pun tanjir i skuvanu supu. I bežala sam od toga celog života.
Rodila sam se u malom gradu blizu Niša, među ljudima koji sve znaju o svima, a ništa o sebi. Oduvek sam želela Beograd - brz, živ, moj.
Kad sam upoznala Ivana, verovala sam da je drugačiji. Bio je pažljiv, nežan, onaj koji gleda u tebe dok pričaš. Venčali smo se brzo, prebrzo, a mama je odmah zauzela poziciju "čuvara braka".
Kada smo se zbog njegovog posla vratili u moj rodni grad i uselili kod roditelja, govorila sam sebi da je to privremeno. "Samo dok ne stanemo na noge", ponavljala sam.
Ali vremenom, počela sam da osećam da sam gost u sopstvenom životu. Mama je kuvala za Ivana svaki dan, dok sam ja radila prekovremeno u lokalnoj knjižari.
Vraćala bih se kući kasno, a njih dvoje bi sedeli za stolom, smejali se, pričali o stvarima koje nisam razumela.
- Ana, probaj ovo! Mama je napravila baš onako kako volim, govorio bi kroz osmeh.
Nisam mogla da izdržim taj prizor. Počela sam da izbegavam večere, zatvarajući se u sobu.
- Ana, jesi li dobro? - pitala me koleginica jednog dana.
- Izgledaš kao da nisi spavala nedeljama.
Samo sam slegnula ramenima. Nisam imala snage da objašnjavam kako me sopstvena majka istiskuje iz braka.
Jednog petka sam rešila da ostanem duže na poslu, ali me nešto povuklo kući ranije. Tiho sam otvorila vrata i čula glasove iz kuhinje.
- Ivane, znaš da Ana nikada nije volela ovo mesto…- rekla je mama.
- Znam, ali više ne mogu… Osećam se kao stranac. Kao da joj nije stalo, čula sam ga kako odgovara.
Srce mi se steglo. Nisam znala šta više boli - to što on to misli, ili što to priznaje mojoj majci.
- Moje dete pati, rekla je mama.
- Ne zna kako da pokaže ljubav. Kuvam ti, jer bar nešto mora da bude toplo u ovoj kući.
Uletela sam u kuhinju.
- Zato mu kuvaš svaki dan? Da popuniš ono što ja ne znam?
Pogledala me je kroz suze.
- Ana, pokušavam da vas spasim. Ti si stalno odsutna, on gubi strpljenje… a ja ne mogu da gledam kako se raspadate.
Ivan je pokušao da me zagrli. Odgurnula sam ga.
- Zašto nisi meni rekao da se tako osećaš?
- Pokušao sam, rekao je tiho.
- Ali ti si uvek negde drugde - u knjigama, u snovima o Beogradu, nikad ovde.
Te noći nisam spavala. Sve što sam mrzela kod svoje majke sada sam videla kao jedino što nas je još držalo - taj stari, jednostavan način da se ljubav pokaže kroz brigu.
Narednih dana smo pokušavali da razgovaramo. Mama je prestala da kuva Ivanova omiljena jela. Kuća je utihnula.
Jednog popodneva sedela sam s njom na balkonu.
- Znaš li koliko sam puta želela da odem? - pitala sam.
- Znam. I ja sam nekad sanjala o nečem drugom. Ali život te nauči da voliš ono što imaš. Inače sve izgubiš, rekla je.
Pogledala sam njene ruke - ispucale, mirišljave od luka i začina. U njima je bila sva ljubav koju nisam znala da primim.
Ivan i ja smo odlučili da pokušamo ponovo. Bez mamine sarmе, bez posrednika, bez skrivenih poruka u večeri.
Još nije lako. Ali sada znam: ljubav nije uvek topla supa na stolu. Ponekad je tišina dvoje ljudi koji pokušavaju da ostanu, iako više ne znaju kako.
Ponekad je to - oproštaj pre nego što sve izgubiš.
A vi? Da li ste ikad imali osećaj da vam neko iz porodice preuzima vaš život, misleći da vam pomaže?
(Ona.rs)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: NAJTAČNIJI horoskop za oktobar 2025.
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.