• 0

Vreme čitanja: oko 5 min.

Titula "najlepšeg dečaka na svetu" mu je donela prokletstvo: Sve je počelo od uloge u filmu

Vreme čitanja: oko 5 min.

On zbog svega još uvek pati od depresije i često plače, što se može videti i u dokumentarnom filmu. Švedski glumac tako je postao živi dokaz da lepota stvarno može biti prokletstvo i da mu je ukrala detinjstvo i srećan život

  • 0
Bjorn Andresen Foto: Alfa Cinematografica - Warner Bros. - PECF / Christophel Collection / Profimedia

Bjorn Andresen je švedski glumac i muzičar koji je u mladosti prozvan najlepšim dečakom na svetu - titula koja ga je obeležila za ceo život.

Legendarni italijanski reditelj Lućino Viskonti bacio se u potragu širom Evrope davne 1970. godine kako bi pronašao pojam "savršene lepote" koji mu je bio potreban za glavnu ulogu u njegovu filmu "Smrt u Veneciji".

Prema njegovim zahtevima kandidat za ulogu morao je imati zanosan izgled i neviđenu lepotu pa su mnogi tada mislili da traži ženu, međutim on je tražio adolescenta. Ono što je tražio pronašao je u tada 15-godišnjem Šveđaninu Bjornu Andresenu kojeg je i angažovao da glumi poljskog dječaka u mornarskom odelu.

Godinu dana kasnije u Londonu je održana svetska premijera filma na koju je došla sama kraljica Elizabeta i princeza Ana, gde je Viskonti javno proglasio Andresena najlepšim dečakom na svietu. S time su se složili filmski kritičari, koji su hvalili njegovu plavu kosu i neizmernu lepotu, čak ga upoređivali i s Mikelanđelovim Davidom.

Slava mu je postala noćna mora

Bjorn je nakon toga preko noći postao zvezda, no kako to često biva, slava je uskoro za njega postala prava noćna mora i na njemu ostavila traga za ceo život. Viskontijeva izjava o najlepšem dječaku možda je prvenstveno bila tek marketinški trik, ali njemu je predstavljala velik teret za godine koje su nailazile.

Detalji su otkriveni u dokumentarnom filmu "Najlepši dečak na svetu", koji zadire duboko u njegov tužni život. On Viskontija opisuje kao kulturnog predatora koji ga je cinično iskorištavao i objektifikovao njegovu mladost i izgled.

Dokumentarac je oživeo uznemirujuća pitanja o etici produkcije, a otkrio je i da je Viskonti bio homoseksualac, čiji su ljubavnici bili reditelj Franko Zefireli i Umberto II, poslednji kralj Italije. Viskonti je imao 63 godine kada je snimio "Smrt u Veneciji", u kojem je većina glumaca bile homoseksualne orijentacije, osim Andresena.

Bjorn danas tvrdi da je kao 15-godišnjeg mladića Viskonti vodio u noćne gay-klubove i koji je kasnije postao trofej za bogate pariške muškarce, koji su ga zasipali darovima i obrocima. Da stvari budu još gore, bio je siroče, sramežljivo dete čija se baka obradovala njegovoj slavi uprkos svemu.

"Smrt u Veneciji" film je kakav se u Holivudu danas teško može zamisliti, a dokumentarac o njemu uključuje snimke Viskontija koji pregledava redove skoro nagih dečaka koji su prolazili pored njega tokom evropske potrage za glavnim likom, koja je trajala čak nekoliko godina.

Posledice su se nizale

Nakon što je proveo godine boreći se s alkoholizmom i depresijom, Andresen i dalje živi s problemima, sam u trošnom stanu, upada u probleme sa stanodavcem i bivšom devojkom. Uskoro će navršiti 69 godina - i dalje je upečatljivog izgleda, iako više izgleda poput mršavog čarobnjaka s bradom i sedom kosom koja mu se spušta do pola leđa.

Dokumentarac o njegovu životu otkriva i kako je isti bio obiležen tragedijama godinama pre nego što je Viskonti došao do njega i angažovao ga. Njegova majka Barbro, koja je živela boemskim životom, nikad mu nije rekla identitet njegovog oca i još uvek ne zna to je on. U filmu se priseća kako je kao mali dečak stajao iza nje dok je ona tiho gledala kroz prozor i razmišljao: ''Kad porastem, spasiću mamu.''

No nikada nije dobio tu priliku. Kad je imao samo deset godina, ona je nestala, a policija ju je pronašla šest meseci kasnije u šumi nakon što je sebi navodno oduzela život. On je potom otišao kod bake i deke s majčine strane u Stokholm.

Mladi Bjorn nikada nije želio da glumi, već je žudeo za time da bude pijanista, no njegova baka, koja je želela da barem netko u porodici bude poznat, imala je druge ideje. U prvom se filmu pojavio 1970. godine, i to u jednoj švedskoj romantičnoj drami, a onda je došao na audiciju za "Smrt u Veneciji".

Zbog filma je bio voljen, pa čak i u Japanu. Vrativši se u Evropu, nastavio je da glumi, ali se borio svim silama da se reši nadimka najlepšeg dečaka na svetu. Tako je 1976. godine došao u Pariz, gde je trebalo da snimi novi film, do čega nije došlo, ali je ostao tamo da živi uprkos tome što nije imao novca. Brojni bogataši sve su mu plaćali, obasipali ga skupim obrocima i darovima, osiguravajući mu stan i dajući mu 500 franaka nedeljnog džeparca.

"Mora da sam bio prokleto naivan jer sam verovao kako su samo stvarno dragi. Mislim da se prema meni nisu lepo ponašali jer su imali dobro srce, osećao sam se kao lutajući trofej", zaključio je Andresen u filmu.

Težak porodični život

Prije 18 godina glumac je za "Daily Mail" priznao da je u svojim 20-ima osetio kratkotrajnu zbunjenost oko svoje seksualnosti i da je imao jedno homoseksualno iskustvo.

"Učinio sam to više-manje da bih mogao reći da sam probao, ali to mi se baš i nije svidelo. Nije bilo ničeg ozbiljnijeg od toga", rekao je tada.

Insistira na tome da je uvek preferirao žene, a 1984. godine oženio se pesnikinjom Suzanom Roman, i to nakon što su dobili ćerku Robin. Tri godine kasnije dogodila im se tragedija kada je preminuo njihov 9-mesečni sin Elvin dok je Andresen spavao pored njega nakon burnog noćnog izlaska, a Suzana vodila ćerku u vrtić. Iako su lekari zaključili da mu nije mogao pomoći, za tragediju krivi sebe.

Tada je pao u depresiju i odao se alkoholu.

U glumačkoj karijeri nije više doživeo velike uspehe i prekidao ju je nekoliko puta da bi radio kao profesor muzike. Nestao je iz javnosti i neki su mislili da je mrtav, sve dok se nije ponovno pojavio 2003. godine, kada je njegova fotografija iz mladih dana korišćena za ilustraciju naslovnice knjige "Najlepši dječak", koju je napisala Germane Grir.

Andresen se tada javno požalio da nikada nije dao svoje dopuštenje za to i dodao da izloženost adolescenata odraslima nije dobra stvar.

On zbog svega još uvek pati od depresije i često plače, što se može videti i u filmu. Švedski glumac tako je postao živi dokaz da lepota stvarno može biti prokletstvo i da mu je ukrala detinjstvo i srećan život, piše "Showbuzz".

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Najnovije iz rubrike On