• 5

Marija je uzela Časni krst, a pre 13 godina zbog teške saobraćajne nesreće ponovo je učila da hoda

U udesu je izgubila najboljeg druga, godinama je bila u bolnici, lekari su sumnjali da će ikada moći da rodi dete – ipak, uspela je da ispuni većinu životnih želja

  • 5

Marija Stefanović (31), kozmetičarka iz Borče, ove godine je na Bogojavljenje prva stigla do Časnog krsta kod Savamale. U konkurenciji je bilo desetak plivača, među njima i njen rođeni brat Milan. Marija je bila najbrža i s ponosom izronila iz hladne reke sa simbolom pravoslavlja u rukama.

Ovaj čin mnogima je bio interesantan, jer je reč o mladoj majci koja se usudila da usred januara skoči u Savu i pliva barabar sa muškarcima. Ono što, međutim, Marijin podvig čini većim jeste činjenica da se radi o mladoj ženi koja je 29. novembra 2009, tačno pola godine pošto je postala punoletna, imala tešku saobraćajnu nesreću posle koje je ponovo učila da hoda.

Marija Stefanović

Foto: Nikola Tomić

Povrede opasne po život

- Moj najbolji drug Milan i ja smo imali udes po povratku iz Jabučkog Rita – priča Marija Stefanović za Ona.rs

- Trenutka nesreće se ne sećam; pamtim samo da je neko stajao pokraj smrskane zelene „zastave“ i govorio: „Teška saobraćajna nesreća, mnogo teška... Devojka ima otvorene prelome nogu.“ Nisam znala šta se dogodilo, samo sam rekla: „Ne dirajte me, ako me pomerite, neću preživeti“.

Narednih dana bila je u komi. Pamti trenutak kada se probudila na odeljenju intenzivne nege i videla zabrinute poglede lekara. Tada još nije znala da je 29. novembra ostala bez najboljeg druga koji se zvao isto kao što se zove i njen rođeni brat – Milan. Roditelji, prijatelji i lekari smatrali su da bi ta strašna vest Mariju mogla da vrati u ponor iz kog neće uspeti da se izvuče.

Naslućivala je, kaže, ono što su svi u početku prećutkivali. Milan je stradao ni kriv ni dužan, u trenu. Na pragu života, na istoj onoj liniji na kojoj je bila i Marija. Ona je nekim čudom uspela da preživi.

Usledile su nedelje, a potom i meseci i godine borbe da Marija ponovo prohoda. Otvoreni prelomi nogu, prelomi karlice, ozbiljna povreda kičme, kontuzija glave... Između komplikovanih i zahtevnih operacija ležala je na bolničkom krevetu u kući, gde su brižni roditelji i brat Milan danonoćno bdili nad njom. Jednog Milana je izgubila, drugi je bio uz nju svim srcem, boreći se da sestri prenese snagu koja joj je toliko bila potrebna.

Marija Stefanović

Zbog povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći Marija je imala čak devet operacija; Foto: Privatna arhiva

- Milan je često odlazio u crkvu i molio se Bogu da se desi čudo. Lekari nisu bili preterano optimistični; znali su da će moj oporavak teći sporo i posle prvih operacija govorili su mi da se ne nadam da ću ikada moći da rodim dete. Milan se u dubini duše nadao da greše i molio Boga da se što pre oporavim i da jednog dana postanem majka – priča Marija.

Podrška majke koja je izgubila sina

U tim teškim godinama, pored roditelja i brata čija joj je neizmerna ljubav ulivala snagu, uz Mariju je bila i teta-Mira, majka njenog poginulog druga Milana. Dve žene – jedna koja još nije iskusila slast života, i druga koja je u trenu morala da iskapi gorčinu sudbine zbog gubitka deteta i živi sa najvećim bolom koji ljudsko biće može da oseti, ujedinile su se u nesreći.

- Teta-Mira je mene tešila, umesto da tešim ja nju, hrabrila me je da izguram, da se što pre oporavim... Bila je uz mene u najtežim trenucima. Ona je za mene žena heroj – kaže Marija.

Pomeranje granica

Dok su njene drugarice izlazile po klubovima, provodile se i zaljubljivale, Marija je pred sobom imala drugi cilj – da što pre stane na svoje noge. Imala je devet operacija; svaka od njih bila je podjednako teška i rizična, sa prognozama koje nisu ulivale previše nade. Ipak, nije odustajala.

- Sećam se da sam svaki put posle operacije pitala doktora kad će me pustiti da odem kući. Uvek mi je postavljao novi cilj: kad budem uspela da se pomoću štaka popnem uz stepenice, spustim niz stepenice... A ja sa štakama ne mogu da hodam ni po ravnom! I onda sam vežbala, vežbala, vežbala... Sve me je bolelo, ali nisam htela da se predam – priseća se naša sagovornica.

„U trudnoći su svi bolovi nestali“

Bol je i danas sastavni deo njenog života. Budi se, kaže, ukočena, a kad se menja vreme, stare rane „sevaju“ i „udaraju u mozak“. Ono što joj danas daje snagu je njen sin Matej kojeg je rodila u junu 2015. Prelepi nasmejani dečak demantovao je tvrdnje lekara da Marija nikada neće moći da rodi dete.

- Nisam osećala bolove samo dok sam bila u drugom stanju – priseća se Marija.

- Prva tri meseca sam vodila računa, kasnije sam se vratila u kozmetički salon i radila mesec dana pred porođaj. Vratila sam se poslu kad je Matej napunio 40 dana. I bolovi su se vratili, ali sam sa tim navikla da živim. Imam dete, puna sam energije i volela bih da rodim Mateju brata ili sestru.

Iako u šali ima običaj da kaže kako u životu nije digla ništa teže od turpije za nokte, istina je da i pored povreda koje je zadobila u saobraćajnoj nesreći Marija fizički radi više od sasvim zdravih žena. Sama renovira svoj kozmetički salon, kreči, premešta nameštaj, vozi automobil (uprkos prognozama lekara da ni to neće moći), a pre tri godine se prvi put odvažila i da sa bratom Milanom ode na plivanje za Časni krst.

Treća – sreća

- Milan je godinama odlazio da pliva na Bogojavljenje, a ja sam išla da ga gledam i bodrim. Pre nego što je proglašena pandemija korona virusa, u januaru 2020. plivala sam prvi put. Prošle godine plivanje nije bilo takmičarskog karaktera. Ove godine želela sam da odemo zajedno na Savamalu, ali mi je Milan rekao da zbog posla neće moći da dođe – navodi Marija.

Zbog toga je odlučila da 19. januara ove godine preskoči tradicionalno plivanje u Savi.

Međutim, jedan san uticao je na Mariju da promeni odluku.

- Uoči Bogojavljenja sam sanjala kako je održano plivanje za Časni krst i kako se kajem što nisam otišla. Čim sam se probudila, pozvala sam prijatelje i rekla im da ću ipak ići. Prijavila sam se i neposredno pred dolazak na brod sa kog ćemo skakati videla sam mog brata Milana. Nisam mogla da verujem! On je uspeo da izađe sa posla i dođe na Savu. Nasmejao se i rekao mi: „Marija, ti danas uzimaš Časni krst!“. To me je dodatno osnažilo i ulilo mi samopouzdanje – priseća se naša sagovornica.

Ni izostanak ikakvih priprema, ni hladna Sava nisu bili prepreka da Stefanovićeva pobednički krene ka Časnom krstu.

Ali, na pola puta osetila je umor i počela da posustaje.

Videvši šta se događa, Milan je viknuo:

- Marijaaaaaaaaaa! Hajdeeeeee, Marijaaaaaaaaa!

Glas prepun ljubavi i snage, onaj koji je slušala od rođenja, onaj koji ju je bodrio u najtežim trenucima, onaj koji je pred ikonama u crkvi Svete Petke šaptao molitve da Marija preživi i ponovo prohoda, onaj koji je bio najgrleniji kad se Matej rodio, i ovog puta bio je presudan.

- Kad sam čula Milanov glas, dobila sam snagu da doplivam do Časnog krsta. I uspela sam! Osećaj je neopisiv – s ponosom kaže Marija, ističući da bi bez brata teško uspela da ostvari ovaj san.

Marija Stefanović

Marija sa bratom Milanom; Foto: Privatna arhiva

I ne zna se ko je bio više nasmejan, ozaren i srećan dok je Marija stajala sa Časnim krstom pred brojnim objektivima i TV kamerama na Savamali – ona, njen brat Milan ili njen sin Matej.

Bila je to njihova zajednička pobeda.

Pobeda nad lošim prognozama lekara, pobeda nad svakom sekundom bola sa kojim Marija živi, pobeda nad strahom koji se nadvio nad porodicom Stefanović kad se Marija borila da ponovo prohoda...

Iznad svega, bila je to pobeda neizmerne bratovljeve ljubavi prema sestri u čiju je odvažnost i snagu uvek verovao, bez obzira na okolnosti koje su u prethodnih skoro 13 godina često prkosile zdravoj logici...

„Ne odustajte – nikada!“

Marija nikada neće moći da obuje cipele sa visokim potpeticama. Jedna noga joj je kraća od druge. Ona od 2009. ne zna šta znači s lakoćom ustati iz kreveta posle buđenja i „zaplivati“ u novi dan. Ali, zna jedno - ne postoji cilj za koji se neće boriti da ga ostvari.

- Kad je moj lekar čuo da sam prvi put išla da plivam za Časni krst, najpre je bio ljut, a onda oduševljen. Svi mi često slušamo da nešto ne smemo ili ne možemo. Ali, ako nešto jako želimo i ako smo vođeni verom, uz podršku onih koji nas vole i veruju u nas, to možemo i da ostvarimo. Nekad će put do cilja biti težak i pun prepreka, nekad će nam se putevi sami otvarati... Važno je samo da ne odustajemo – poručuje Marija.

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Najnovije iz rubrike Ona

Komentari

  • Miodrag

    13. mart 2022. | 13:31

    Slava Bogu dao joj je da ima potomstvo, vera i molitva su joj pomogli i spasili je.

    Podelite komentar

  • Cccc

    13. mart 2022. | 12:19

    Bravo Marija!❤💪❤

    Podelite komentar

  • Jakooo

    13. mart 2022. | 15:46

    Predivna prica i tekst,bravoooo😃

    Podelite komentar