Nestanak moje mame je bila jedna od najvećih misterija - a onda je ova fotografija otkrila šokantnu istinu

K. M.
K. M.  
  • 1

Džon Blejk je dugogodišnji novinar i urednik na CNN-u, poznat po tekstovima o rasi, veri i identitetu u Americi. Autor je memoara More Than I Imagined: What a Black Man Discovered About the White Mother He Never Knew. Svoju ličnu priču o majcii borbi s rasnim i porodičnim identitetom podelio je za HuffPost, a mi je prenosimo:

"Prvi put kad sam je video, trudio sam se da ne zurim. Njeno ispijeno, izbrazdano lice činilo ju je starijom nego što sam očekivao. Nosila je izbledele rolke, često neusklađene boje – kao onu narančasto-bundevastu iz second hand prodavnice, koja je gutala njenu krhku, visoku figuru. Ipak, njene ledeno plave oči sijale su kao oči deteta na Božić.

„Jao, jao! Tako mi je drago što te vidim!“, uzviknula je pružajući ruke ka meni.

To je bio prvi od mnogih susreta. Većina je imala isti tok: njeno oduševljenje, moj ukočeni zagrljaj, i potom sedenje na kauču dok pričamo o njenim omiljenim temama – ljubavnim pesmama iz pedesetih i ranih šezdesetih. „Ko ti je bolji – Sinatra ili Nat King Kol?“, pitao bih. Sklopila bi oči, kao da se moli, i rekla: „Nat King Kol.“

Nakon sat vremena ustajao bih da krenem. Osmeh bi joj iščezao s lica. Nespretan zagrljaj. I onda, dok zatvaram vrata, njen glas bi me ispratio: „Ne primaj drvene novčiće!“

Na prvi pogled, nismo imali ništa zajedničko. Ona – bela Irkinja, katolkinja, odrasla u porodici koja je slobodno koristila reč na „N“, smatrala crnce lenjima i verovala da bi rase trebalo da žive odvojeno. Ja – mladi crnac iz siromašne četvrti Baltimora, odgajan po hraniteljskim domovima, u okruženju u kojem su belci gledani s prezirom ili nepoverenjem.

Ali ona je bila moja majka. I kako su godine prolazile, postajala je nešto više - ogledalo u kojem sam, iznenađujuće, video razlog da verujem u bolje.

Tamo gde su svetovi sudarili

Rođen sam sredinom šezdesetih, u vremenu kada su međurasni brakovi i veze u Merilendu bili ilegalni. Majka je nestala ubrzo nakon mog rođenja. Niko mi nije rekao zašto. Nije bilo ni njene fotografije, ni njenog imena na mom izvodu iz matične knjige rođenih. Samo očev glas: „Zvala se Širli. Bela je. Njeni nas mrze.“

Odrastao sam u Baltimoru, u kraju koji je kasnije postao kulisa za HBO seriju „Žica“ – mestu razorenom rasizmom, nasiljem i drogom. Belce sam video kao neprijatelje. Oni su nas nazivali „niggerima“, a mi njih „crackersima“. Od obdaništa do mature nisam imao nijednog belog školskog druga.

U tom svetu nije bilo prostora za mešano dete. Nije bilo Baraka Obame, Kamale Haris. Svoj rasni identitet sam krio. Na školskim formularima za majku sam pisao: „crnkinja“.

Prvi susret – u tišini

Sa sedamnaest godina, otac me iznenada pita: „Hoćeš da upoznaš majku?“ Pristajem.

Nedugo zatim, stojim u hodniku psihijatrijske bolnice Krounsvil u ruralnom delu Merilenda. Saznajem da boluje od šizofrenije. Do tog trenutka niko mi to nije rekao. Čak ni tokom vožnje do bolnice. Otac je čekao da „odrastem“. U to vreme o mentalnim bolestima se ćutalo.

Nisam znao kako da reagujem. U šoku, pokušavao sam da prikrijem emocije. Kada sam odlazio, zamolila me je: „Pošalji mi molitvenik Svetog Jude.“ Nisam tada znao – Sveti Juda je zaštitnik beznadežnih slučajeva.

Tajna koja boli

Napolju, sve je išlo po planu. Upisao sam Hovard univerzitet, diplomirao, postao novinar, radio u novinama, zatim na CNN-u. Ali u sebi sam nosio dve tajne: da mi je majka bela – i da je mentalno obolela.

Godinama nikome nisam rekao. Ni najboljim prijateljima. Ni devojci s kojom sam kasnije stupio u brak. Tek posle dve godine veze sam joj priznao, a još dve su prošle pre nego što sam ih upoznao.

Pisao sam joj pisma. Pravio most. Pokušavao da je upoznam. Odgovora dugo nije bilo, a onda bi stigao jedan list žutog bloka sa razlivenim, velikim rukopisom: „Dragi Džone! Trebaju mi pare. I tvoja slika. I Patrikova. I još jedan molitvenik. Ljubi te Širli.“

U razgovorima bi često odlutala, zaboravljala šta smo rekli. Ponekad bi primetila moju frustraciju, pa kroz smeh rekla: „Ne zameri, znaš da sam luda.“

U tridesetim godinama, digao sam ruke. Prestao sam da pišem. Samo sam nastavio da šaljem poklone i novac. Mehanički. Bez očekivanja.

Kad me supruga pitala zašto više ne govorim o majci, slegnuo sam ramenima: „Više nemamo šta da kažemo jedno drugom.“

Kada je nestala

Nakon što je rodila mog brata Patrika, bolest je uzela maha. Povlačila se, nestajala po ceo dan, prestajala da komunicira. Nije mogla da zadrži posao, ostavljala bi uključenu rernu, otvorena vrata. Nikada se nisu venčali. Jednog dana – samo je nestala.

Godinama kasnije, Patrik je u njenim dosijeima socijalnog osiguranja otkrio istinu: njen otac ju je, bez znanja ostatka porodice, smestio u psihijatrijsku ustanovu. Za belu ženu u vezi s crncem – to nije bilo neobično u to vreme.

Ova spoznaja me je oduzela. Više nisam želeo da kopam. Svaka nit vodila je u bol.

Žena sa stare fotografije

Jedne večeri, otac mi pokazuje izbledelu crno-belu fotografiju: mlada žena s visokom frizurom i cigaretom u ruci, oči joj sijaju duhovitošću i inteligencijom. To je bila ona. Iste godine kad me je rodila.

Od tog trenutka počinjem da tragam. Pronalazim fragmente: kako su se upoznali u bolnici, kako joj je otac pozvao policiju kada je moj otac došao na vrata, kako su je u komšiluku gledali kao skandal.

Ali i – kako je dolazila kod njega u crnački kraj, sedela na stepenicama, pušila s njegovim rođacima, slušala moju baku dok peva dok mesi pite. Bila je – „jedna od nas“.

Slušao sam i o tome kako je, kao mlada mama, šetala mene i Patrika parkom, pevala nam „Que Sera, Sera“ i trljala nos o naše stomake dok smo se smejali.

Više od bolesti

Njena bolest je zamaglila sve te slike. Ali nisu nestale. Čuo sam da su joj oduvek smetale nepravde. Vraćala je poglede belcima koji su je posmatrali dok je hodala pored crnog muškarca. Kad bi je upitali „šta radi s njim“, odgovarala je: „Šta ste se ukipili, kao da prvi put vidite ljude.“

Jednom je priznala da je bila uhapšena. „Zbog čega?“, pitao sam. „Zbog mog velikog ustaškog jezika!“, odgovorila je kroz osmeh.

Čak ni bolest nije mogla da ugasi njenu prkosnu iskru.

Svet koji je stvorila

Danas, multirasni brakovi nisu izuzetak. Ljudi poput Kamale Haris, Džordan Pila, Patrika Mahomsa – svi su oni deo „nove Amerike“. U jednoj od najdeljenijih fotografija sa Demokratske konvencije, Kamalu gleda devojčica u ružičastom odelu – njena osmogodišnja rođaka. Pogled ispunjen mogućnošću: „To mogu biti ja.“

To je Amerika koju su stvorili obični ljudi. Ljudi poput moje majke. Nisu čekali zakon. Voleli su uprkos svemu.

Jednog dana sam otišao do njene stare ulice – Vilkins avenije. Stajao sam ispred kuće gde je odrasla i pokušao da zamislim: mladu belkinju s frizurom iz šezdesetih kako izlazi iz kuće i ide prema crnačkom kvartu.

Zašto je to uradila? I danas se pitam. Da li je to bila mladalačka pobuna? Prvi simptomi bolesti? Ili – ljubav?

Ne znam. Ali znam da nije prihvatila status kvo. Hodala je tim ulicama kad je bilo opasno. Hodala je uprkos svemu.

„Ponosan sam što sam tvoj sin“

Posle te posete, moji susreti s njom su se promenili. Lakirao sam joj nokte. Pustio je da peva. Zamolio je da mi pokaže plesni korak. I više je nisam grlio kao krhku školjku – već kao majku.

Na jednoj od poslednjih poseta, supruga je zabeležila fotografiju: stojim, grlim je, a ona mi naslanja lice na rame, s osmehom spokojstva.

Kad bih mogao da napišem naslov ispod te slike, glasio bi:

„Sada te razmem, mama. Konačno te razumem", zaključio je.

(Ona.rs/Huffpost)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Video: Nikola Jokić kao instruktor na bazenu

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Najnovije iz rubrike Porodica

Komentari

  • Goca

    15. jul 2025. | 10:10

    Prelepa I jaka priča.

    Podelite komentar