Psiholog nam otkriva gde deca najbolje napreduju – kod bake i deke ili u vrtiću: Odgovor će vas iznenaditi

U današnje vreme, kada su roditelji često preopterećeni poslom i obavezama, jedno od najvažnijih pitanja glasi: da li je bolje da dete čuvaju bake i deke ili je vrtić nezamenjiv u njegovom emocionalnom i socijalnom razvoju? O tome smo razgovarali sa psihologom Leom Ivaniševićem, koji je detaljno objasnio prednosti i izazove oba pristupa, ali i kako roditelji mogu pronaći savršen balans.

Na samom početku pitali smo ga koje su najveće emotivne prednosti kada dete čuvaju bake i deke.

"Bake i deke često donose toplinu, strpljenje i posebnu vrstu bezuslovne ljubavi, koja detetu daje snažan osećaj sigurnosti i pripadanja. Oni mogu biti važni „sigurni objekti“ u životu deteta, posebno kada roditelji rade i kada im nedostaje vremena. Njihova stabilna prisutnost, nežnost i vreme koje posvećuju detetu pomažu u formiranju osećaja poverenja i emocionalne vezanosti", kaže Leo.

Ali, dodaje on, svaka medalja ima dve strane. Zato smo ga upitali da li postoje rizici ili ograničenja kada dete pretežno provodi vreme samo kod bake i deke

"Iako bliskost sa bakom i dekom ima mnogo prednosti, ako dete pretežno provodi vreme samo sa njima, može doći do usporenog razvoja samostalnosti i socijalnih veština. Bake i deke, iz ljubavi i brige, često imaju tendenciju da „prištede“ dete — da mu udovolje ili da ga zaštite od frustracija. To može uskratiti važne razvojne lekcije: kako rešavati sukobe sa vršnjacima, kako čekati red, ili kako se snaći u izazovnijim situacijama", ističe on.

Naravno, postavlja se pitanje šta vrtić može da ponudi što bake i deke ne mogu.

"Vrtić je prostor socijalizacije: dete uči kako da bude deo grupe, kako da deli, pregovara, sarađuje i postavlja granice. Kroz igru sa vršnjacima razvija empatiju i samopouzdanje, a kroz kreativne i obrazovne aktivnosti razvija radoznalost i maštovitost. U psihodinamskom smislu, vrtić omogućava detetu da polako gradi identitet izvan porodice i da razvija kapacitet za separaciju od roditelja", objašnjava Leo.

Ipak, pitali smo ga i za potencijalne izazove koje vrtić nosi.

"Najveći izazov je separaciona anksioznost, naročito kod mlađe dece. Odlazak u vrtić znači privremeno odvajanje od roditelja i može izazvati suze, strah i otpor. Ako dete nema dovoljno sigurnu vezu kod kuće, ovo odvajanje može biti posebno stresno. Takođe, velike grupe i nedovoljna individualna pažnja mogu kod neke dece izazvati osećaj zanemarenosti ili nesigurnosti", priča on.

Dotakli smo se i pitanja koje životno doba je najvažnije za koji pristup. Ivanišević naglašava da su prve tri godine ključne:

"U prve tri godine, ključna je stabilna i topla figura vezivanja — roditelj, baka ili deka. Nakon treće godine, deca prirodno ulaze u fazu kada žele više igre sa vršnjacima, pa vrtić postaje posebno značajan. U idealnom scenariju, porodica i institucionalno okruženje se dopunjuju: baka i deka daju intimnost i stabilnost, a vrtić pruža prostor za socijalno i kognitivno istraživanje", kazao je on, pa daje i primer:

"Dete može redovno ići u vrtić, ali vikende ili popodneva provoditi sa bakom i dekom. Tako dobija i iskustvo zajednice i vršnjačkih odnosa, i nežnu porodičnu pažnju", zaključuje.

Na temu različitih stilova vaspitanja, pitali smo ga i o „skrivenim“ efektima koje mogu imati različiti ljudi u detetovom životu.

"Baka i deka ponekad nesvesno podstiču zavisnost kod deteta — uvek su tu da pomognu, pa dete kasnije može imati teži prelaz ka samostalnosti. Vrtić, sa druge strane, podstiče nezavisnost, ali može delovati stresno ako dete još nema dovoljno unutrašnje sigurnosti. Upravo kombinacija oba pristupa može umanjiti ove „skrivene“ efekte", naveo je.

A na koji način izbor između vrtića i porodičnog čuvanja utiče na roditeljsku ulogu i emocionalnu povezanost sa detetom?

"Roditelji su i dalje centralne figure u detetovom emocionalnom životu. Međutim, kada su bake i deke ili vrtić uključeni, roditelj treba da vodi računa da ostane dovoljno prisutan i dostupan — kroz zajedničko vreme, razgovor i pažnju. Ako se roditelj oslanja isključivo na druge figure, može doći do osećaja distance kod deteta", otkriva Leo.

Na kraju, pitali smo ga koje strategije roditelji mogu koristiti kako bi dete dobilo i sigurnost i socijalnu stimulaciju, bez obzira na to gde provodi vreme. Ivanišević savetuje:

• Dosledna rutina (dete zna kada ide u vrtić, kada kod bake, kada je vreme za roditelje)
• Otvoren razgovor o osećanjima (normalizacija tuge ili ljutnje pri odvajanju)
• Kvalitetno vreme sa roditeljima — makar kratko, ali u potpunosti posvećeno detetu
• Usklađivanje pravila među odraslima (da dete ne doživljava kontradiktorne poruke)

Kombinacija je naročito dragocena u periodu od 3. do 6. godine, kada dete istovremeno ima potrebu za sigurnim porodičnim vezama i za istraživanjem društvenog sveta. Ako dete ima i toplinu bake i deke i stimulativno okruženje vrtića, lakše razvija unutrašnju sigurnost, samostalnost i socijalne kompetencije.

(Ona.rs)

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Povezane vesti

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.