Baba Jela sa Zlatibora me je upozorila: "Nikada muškarcu ne okreći leđa" - tek kasnije sam shvatila istinu

S. R.
Vreme čitanja: oko 4 min.

Foto: Shutterstock

Mislila sam da me savetuje da po svaku cenu ostanem uz muškarca kog volim, ali prava poruka njene rečenice bila je mnogo dublja - za ljubav se vredi boriti samo dok se u toj borbi ne izgubiš.

Dok sam bila studentkinja, često sam odlazila na selo kako bih pobegla od gradske buke i u miru spremala ispite, ali sam upravo tamo, uz kafu u dvorištu i razgovore sa bakom i njenim komšinicama, naučila neke od najvažnijih životnih lekcija, iako su mi njihove reči tada ponekad zvučale staromodno, naivno i potpuno neprimenjivo na život koji me čeka.

Među tim ženama bila je i baba Jela sa Zlatibora, tiha i ozbiljna starica koja nije govorila mnogo, ali je svaku rečenicu izgovarala tako da vam se zauvek ureže u pamćenje. Sedela bi na drvenoj klupi ispred kuće, sklopljenih ruku, gledajući preko livade prema borovima, kao da pred sobom ne vidi samo planinu već sve ono što je tokom života prošla i prećutala.

Imala sam nešto više od dvadeset godina i bila uverena da o ljubavi znam dovoljno. Govorila sam joj kakvog muškarca želim, šta nikada ne bih oprostila, kako bi prava veza trebalo da izgleda i zbog čega bih bez razmišljanja otišla, a ona me je saslušala bez upadanja u reč i potpuno mirno rekla:

- Ćero, nikada muškarcu ne okreći leđa.

Pogledala sam je zbunjeno, jer mi je njena rečenica zazvučala kao savet da žena treba da ostane uz muškarca bez obzira na sve, da trpi, čeka i prašta čak i onda kada za to više nema razloga. Nisam je pitala da mi objasni, možda zato što sam tada mislila da razumem bolje od nje, a možda i zato što neke reči možemo zaista da shvatimo tek kada nas život natera da ih se setimo, piše Sensa.

Ne odlazi pre nego što ste pokušali da razgovarate

Godine su morale da prođu da bih razumela da baba Jela nije govorila o slepoj odanosti, niti je mislila da žena treba da trči za muškarcem, ćuti kada je povređena ili oprosti baš sve samo da bi sačuvala vezu. Želela je da mi kaže da čoveku kog volimo ne treba da okrenemo leđa čim postane teško, naročito ako između nas još postoji nešto što iskren razgovor može da spase.

Foto: Shutterstock

Lako je voleti dok su dani bezbrižni, dok nema velikih briga, umora, računa, neprospavanih noći, razočaranja i različitih pogleda na život. Prava bliskost pokazuje se tek onda kada se dvoje ljudi ne razumeju najbolje, a ipak odluče da se pogledaju u oči, kažu šta ih boli i pokušaju da stanu jedno uz drugo, umesto jedno protiv drugog.

- Kad ti je teško, nemoj odmah da odeš. Prvo razgovaraj, pitaj ga šta njega boli, a onda reci šta boli tebe, objasnila mi je jednom prilikom.

Za nju ljubav nije bila samo zaljubljenost, uzbuđenje i ono čuveno treperenje u stomaku, već odluka dvoje ljudi da ne dozvole da ih svaki problem pretvori u neprijatelje. Znala je da ponos često govori glasnije od osećanja i da ljudi ponekad zauvek odu iz odnosa koji je možda mogao da bude sačuvan samo jednim iskrenim razgovorom.

Ako vam stalno okreće leđa, nemojte ceo život gledati u njih

Ipak, baba Jela je znala i ono što mnogi zaborave kada govore o borbi za ljubav.

- Samo jedno zapamti - ako on tebi stalno okreće leđa, nemoj ti ceo život da gledaš u njegova.

U toj rečenici nalazila se granica između ljubavi i odricanja od sebe, jer nije isto boriti se za odnos u kojem se oboje trude i očajnički pokušavati da zadržite nekoga ko je odavno prestao da se bori za vas.

Foto: Shutterstock

Žena nije dužna da ostane tamo gde je ponižavaju samo zato što je nekada volela, niti mora da ćuti kako bi sačuvala vezu, brak ili privid mira. Ne treba da postane manja da bi muškarac pored nje izgledao veći, da gazi sopstvene potrebe kako ga ne bi uznemirila ili da iznova objašnjava svoju vrednost nekome ko uporno odbija da je vidi.

Danas shvatam da je baba Jela govorila o partnerstvu mnogo pre nego što je ta reč postala deo svakog saveta o ljubavi. Govorila je o tome da dobrog čoveka ne treba izgubiti zbog ponosa i sitnica, da ne treba presuđivati pre razgovora i da ponekad treba pružiti ruku čak i kada smo ljuti, jer je preko puta nas ljudsko biće sa sopstvenim strahovima, ranama i slabostima.

Ali govorila je i da prava ljubav nikada ne zahteva da se odreknemo dostojanstva. Čovek koji nas voli neće očekivati da nestanemo kako bi odnos opstao, već će želeti da pored sebe ima ravnopravnu osobu, sa njenim mišljenjem, snovima, granicama i snagom.

Zato danas njenu rečenicu razumem sasvim drugačije: ne okreći leđa čoveku kog voliš pre nego što pokušate da razgovarate, ne beži od prvog problema i bori se za ono što zaista vredi, ali nikada nemoj okrenuti leđa sebi da bi zadržala nekoga ko te uporno napušta čak i dok je fizički još pored tebe.

Jer ljubav zbog koje moraš da nestaneš nije ljubav koju treba spasavati. Ona prava ne traži da jedno drugom budete teret ili spasioci, već da hodate jedno pored drugog i pružite ruku kada jednom od vas zadrhti korak, sigurni da na tom zajedničkom putu nijedno neće izgubiti sebe.

(Ona.rs / Sensa)