Branko Ćopić, pisac našeg detinjstva: Citati jednog od najcenjenijih domaćih književnika

Ostavio je veliki trag u našoj književnosti

Branko Ćopić je bio srpski i jugoslovenski književnik. Pisao je poeziju, pripovetke i romane, ali se najviše proslavio pričama za decu i mlade, često smeštenim u vreme Drugog svetskog rata.

Kvalitet njegovih spisa doveo ga je do uključivanja u nastavni plan, neki romani postali su obavezna lektira. Prvo odštampano delo objavio je sa 14 godina, ali se kao student afirmisao kao darovit pisac i skrenuo pažnju na sebe.

Preporučujemo

Njegove rečenice i citati ostaće upamćeni, a mi vam prenosimo neke od njih.

"Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom".

"Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva".

"Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera".

"I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti".

"I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato".

"Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka".

"Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska", piše "Edukacija".

(Ona.rs)