Ko su zaista muškarci u četrdesetim: Psihijatar Vladimir Đurić otkriva četiri tipa i njihove sudbine

K. M.
Vreme čitanja: oko 3 min.

Foto: Pexels

U vremenu kada se o muško-ženskim odnosima govori glasno, često površno i kroz stereotipe, glasovi koji dolaze iz struke umeju da naprave važan rez. Jedan od njih je i dr Vladimir Đurić, psihijatar poznat po britkom, direktnom i često viralnom načinu na koji secira društvene pojave i međuljudske odnose. Njegovi tekstovi neretko postanu tema rasprava upravo zato što bez ulepšavanja pogađaju u centar - tamo gde najviše boli, ali i najviše istine ima.

U jednom od takvih osvrta, Đurić se bavi muškarcima u četrdesetim godinama i pravi podelu koja je na prvu gruba, ali zapravo vrlo prepoznatljiva.

Kako kaže, „u uzrastu od 40 godina imate manje-više četiri grupe muškaraca“, a svaka od njih nosi svoj životni obrazac, svoje izbore i svoje posledice.

Prvu grupu opisuje kao workaholičare, „nolajfere“, muškarce potpuno fokusirane na novac, status i karijeru. To su oni koji ne staju, koji stalno jure sledeći cilj, sledeću poziciju, sledeće priznanje. Njihov identitet gotovo u potpunosti počiva na uspehu. I dok spolja deluju kao pobednici, često se postavlja pitanje - po koju cenu? Jer iza tog konstantnog dokazivanja neretko stoji strah od neuspeha, ali i praznina koju ni najveći uspeh ne može da popuni.

Sa druge strane su „Petar Panovi“ - večiti dečaci koji odbijaju da odrastu. Đurić ih opisuje kao one koji „žive pun gas“, jure provod, poroke i uzbuđenja, uvek tražeći još. Sa njima je, kako kaže, lako - dok god im se divite i ništa ozbiljno ne očekujete. Međutim, u trenutku kada život zatraži odgovornost, oni najčešće nestaju ili se povlače. Njihova sloboda je privlačna, ali kratkog daha kada se suoči sa realnošću.

Treća grupa je možda i najtužnija. To su, kako ih naziva, „ubijeni u pojam“ - muškarci koji su odustali. Oni koji sede po ceo dan, ljuti na svet, na okolnosti, na sudbinu, ali najviše na sebe. U njihovim pričama uvek postoji „da je bilo pravde“, „da su imali sreće“, „da su drugi krivi“. Đurić ih opisuje kao ljude sa „hiljadu i jednim izgovorom“ zašto im nije uspelo. I upravo tu leži njihova najveća tragedija - ne u neuspehu, već u odustajanju od pokušaja.

A onda dolazi četvrta grupa, o kojoj govori sa posebnim poštovanjem.

„Majstori… dobre prilike… najčešće razgrabljene i retke“, piše Đurić. To su muškarci koji su uspeli da izbalansiraju život - da se izbore za svoju poziciju, obezbede sigurnost za porodicu, ali i ostanu prisutni, stabilni i emotivno dostupni. Oni su, kako ih slikovito opisuje, „granitni stub“, oslonac drugima, ali ne po cenu sopstvenog identiteta.

Upravo ti muškarci, dodaje, nalaze vreme i za prijatelje, i za male radosti, i za sve ono što život čini smislenim. Oni nisu savršeni, ali su svesni, stabilni i odgovorni. I možda najvažnije - ne gube sebe dok nose teret života.

"Divim se takvim ljudinama… Ponosan sam što ih imam za prijatelje… Ovaj svet je mnogo lepše mesto uz njih“, zaključuje Đurić.

I tu negde njegov tekst prestaje da bude samo analiza - postaje lični stav, ali i svojevrsni poziv na preispitivanje.

Jer, ako ćemo iskreno, svako od nas u svom okruženju može da prepozna bar po jednog iz svake ove kategorije. Možda smo sa nekima izlazili, u neke se razočarali, a neke smo imali sreće da zadržimo u životu.

Ono što ovaj tekst čini snažnim nije sama podela - već pitanje koje ostavlja iza sebe: gde je granica između izbora i okolnosti?

Čini se da ove četiri grupe nisu konačne kategorije, već faze kroz koje muškarci mogu da prođu. Neko iz „Petar Pan“ faze preraste u odgovornog partnera. Neko iz prve grupe shvati da uspeh bez balansa ne znači mnogo. A neko, nažalost, ostane zaglavljen u trećoj.

I baš zato su ovi „majstori“, kako ih Đurić naziva, retki - jer ne nastaju slučajno. Oni su rezultat izbora, discipline, ali i spremnosti da se uči iz sopstvenih grešaka.

Možda je upravo u tome poenta cele priče: ne u tome kojoj grupi neko pripada danas, već kojoj teži da pripada sutra.

Jer na kraju, kako god to nazvali - stabilnost, zrelost ili jednostavno „biti čovek“ - to su vrednosti koje nikada ne izlaze iz mode.

Živeli šampioni

(Ona.rs)