Imam 66, i dalje radim, ali i čuvam unuka da pomognem ćerki da uštedi: Meni to više znači nego njoj

J. V.
Vreme čitanja: oko 3 min.

Foto: Shutterstock

U savremenom svetu, mnogi ljudi pokušavaju da spoje profesionalni život sa porodičnim obavezama, i često traže kreativna rešenja. Nekada je to angažovanje dadilja, podela poslova ili fleksibilni rad. Za 66-godišnjeg Stiva Mekartija, rešenje je jednostavno, ali ispunjava srce – on provodi jedan dan u nedelji brinući se o svom unuku Oliju. Time pomaže svojoj ćerki da uštedi na čuvanju deteta, istovremeno gradeći poseban odnos sa malenim dečkom i povezujući se sa korenima svoje porodice.

Ovo je njegova priča.

Većina ljudi zamišlja penziju kao vreme odmora i smirenja. Ja, međutim, sa svojih 66 godina, i dalje radim, ali sam pronašao način da spojim posao i porodicu. Jedan dan u nedelji posvećujem svom unuku, Oliju, kako bih pomogao svojoj ćerki da uštedi pare koje bi davala za čuvanje deteta. Ovo iskustvo pokazalo se korisnim i za njega, i za mene, i za celu našu porodicu.

Nova uloga, stari instinkti

Dugo sam radio kao novinar, pokrivajući prirodne katastrofe i nasilne zločine. Ti poslovi su bili zahtevni i često opasni, ali ništa me nije pripremilo na moj najveći izazov sada: kako naterati Olija, mog prvog unuka, da prestane da plače.

Kada se moja ćerka vratila na posao nakon porodiljskog, a moj zet radi puno radno vreme, shvatili smo da im je potrebna pomoć oko šestomesečnog sina. Organizovali su delimično čuvanje u komšiluku, a ja sam ponudio da jednom nedeljno putujem iz Nju Džersija do njihovog stana u Bruklinu i brinem o Oliju.

Pošto moj posao omogućava fleksibilnost, i nisam predaleko, uspevam da nastavim svoju karijeru dok istovremeno pomažem ćerki i štedim joj novac za čuvanje deteta.

Osmeh unuka i rad od kuća

U 66. godini još uvek radim kao dokumentarista i predajem novinarstvo na Montclair State University. Utorkom radim od kuće – zapravo, iz stana svoje ćerke u Bruklinu – dok se brinem o Oliju.

Dok mali spava ili se igra svojim igračkama, ja odgovaram na mejlove, radim na studentskim projektima i održavam kontakte sa kolegama. Najlepši deo ove rutine je što mogu da provodim više vremena sa Olijem i da gradim vezu sa njim na mestu gde je i naša porodica duboko ukorenjena.

Popa – ime s porodičnom pričom

Kada sam birao ime za sebe kao dedu, odlučio sam se za "Poppa", po svom dedu koji je živeo u Bej Ridžu, Bruklin. Popa – emigrant s izraženim irskim naglaskom i jakom radnom etikom – imao je ogroman uticaj na moj život, i nadam se da ću imati sličan uticaj na Olija.

Moj deda je radio do sedamdesete i isporučivao pivo iz pivare nedaleko od Olijevog doma. Na mnogo načina, brinuti se o unuku u Bruklinu u mojim godinama osećam kao da je ovime što ja radim sada zaokružen krug – kao da nastavljujem tradiciju koju je on započeo.

Učenje, zabava i mali rituali

Bio sam prijatno iznenađen koliko brzo sam se podsetio osnovnih veština – presvlačenja pelena, podrigivanja i uspavljivanja bebe. Čitam mu knjige, nedavno sam počeo da mu dajem kašicu i igram se njegovim igračkama.

Najviše volimo da sedimo na terasi i gledamo Bruklin sa visine, dok nas okružuju zvuci ulica ispod. Svaki put kad mogu, pričam mu o tome kako smo obojica "dečaci iz Bruklina".

Pronašao sam i kreativne načine da ga smirim kada je uznemiren. Jednog dana, dok je plakao, pustio sam pesmu sa svog telefona iz boomer vremena: "Heart of Gold" Nila Janga. Dok sam pevao refren, Oli je počeo da se smeši.

Porodični trenuci

Na kraju mnogih dana sa unukom, supruga nam se ponekad pridruži nakon posla i svi zajedno večeramo. To je pomalo kao nedeljni ručkovi koje sam imao kod svog dede dok sam odrastao – samo bez irskih pobunjeničkih pesama.

Dok Oli tone u san posle dugog dana, shvatam da ću i dalje prilagođavati raspored kako bih mogao da provodim vreme s njim u Bruklinu što duže mogu. Veselim se danu kada ću mu pričati o pradedi, mom Popi, i nadam se da ću mu preneti radnu etiku imigranata koja je oblikovala bogatu istoriju Bruklina.

(Ona.rs)