Mislila sam da su postporođajni efekti, a imala sam 4. stadijum raka dojke: Ove simptome ni doktori ne primete

K. M.
K. M.  
  • 2

Moja ćerka Eli napunila je godinu dana samo nekoliko dana pre nego što mi je dijagnostikovan metastatski karcinom dojke.

Od tada smo prošle dug put -  danas ima pet godina i ponaša se kao pravi mali tinejdžer. Živim sa njom i suprugom Erikom u Vudlend Hilsu, u Kaliforniji. U Los Anđelesu sam već šesnaest godina, ali sam rođena u gradiću Andover, nedaleko od Bostona. Odrastala sam uz sport, igrala sam hokej na travi, a kasnije i na koledžu Babson. Pre dijagnoze radila sam u finansijskom sektoru, a četiri godine sam vodila i svoj kardio-boksing studio. Srećom, uspela sam da prodam biznis pre pandemije kovida i pre nego što je 4. stadijum raka dojke ušao u moj život.

Prve promene u telu primetila sam nakon porođaja u julu 2020. godine. Mislila sam da je u pitanju uobičajeni postporođajni haos - telo koje se još traži. Međutim, kada sam se vratila tenisu i vežbanju, pojavili su se utrnulost i bolovi u stopalima. U početku sam verovala da je to posledica neke stare sportske povrede. Godinama sam ih imala. Fizikalna terapija nije pomagala, kao ni drugi pokušaji oporavka. Zatim sam pomislila da je možda plantarni fascitis. Ali kako je vreme prolazilo, osećaj da nešto "nije u redu" postajao je sve jači. Počela sam da obilazim specijaliste i radim sve moguće analize.

Pošto simptomi nisu imali nikakve veze sa grudima, rak dojke mi nije ni padao na pamet. Nedavno sam čak imala i rutinski pregled dojki - ni lekar ni ja nismo napipali ništa sumnjivo. A onda, samo nekoliko meseci kasnije, skoro godinu dana nakon porođaja, dok sam se presvlačila, suprug se u šali približio i napipao kvržicu. Nisam se uplašila, ličilo je na zapušen mlečni kanal, iako sam prestala da dojim mesecima ranije. Prijateljice su ranije imale ciste i razne benigne promene, pa sam verovala da je i ovo nešto slično. Ipak, shvatila sam to ozbiljno, naročito jer sam se već duže vreme osećala loše.

Na pregledu su lekari pronašli još jednu kvržicu - u pazuhu. Od tog trenutka sve je krenulo munjevitom brzinom. Prva mamografija, ultrazvuk, nekoliko biopsija. Tada sam saznala da su obe promene maligne. PET skener mi je po prvi put objasnio šta zapravo znači metastatski karcinom dojke. Do tada nisam znala da rak dojke može da se proširi na jetru ili donji deo kičme. Sa 34 godine dijagnostikovan mi je HER2-pozitivan karcinom dojke, četvrti stadijum. Bio je „de novo“ - već se proširio u trenutku kada je otkriven.

Prva misao mi je bila: Boriću se. Biću agresivna. Skinite dojku, uradite sve što treba. Imala sam taj panični osećaj da moramo odmah da napravimo plan i krenemo u akciju. Zato mi je bilo potpuno zbunjujuće kada sam počela da učim više o savremenim terapijama za četvrti stadijum raka dojke. Najbolja opcija nije bila mastektomija, niti „što agresivnije, to bolje“ - jer bolest nije izlečiva. Nekoliko ciklusa hemioterapije kasnije shvatila sam da nisam u pravim rukama. Zahvaljujući porodici i prijateljima iz medicinske struke, počeli smo da istražujemo druge opcije. Ujak mog supruga, hirurg specijalizovan za rak dojke, pozvao me je i rekao: „Čitam sve ovo i mislim da moramo ponovo da razmotrimo terapiju.“

Moj tadašnji onkolog nije pratio savremene standarde lečenja. Bila sam na terapiji koja je uklonjena iz preporuka za metastatsku bolest jer je previše toksična za stanje koje nije izlečivo. Umesto da me edukuje, on je video moju anksioznost i rekao: „Ako želite agresivno, idemo agresivno.“

Najvažniji savet koji mogu da dam i verujem da je spasao moj život jeste: nikada se ne plašite drugog mišljenja.

Uz pomoć porodice brzo sam pronašla drugog lekara, prestala sam sa tom hemioterapijom i konačno mi je bilo bolje. Na kraju sam završila na UCLA kod doktorke Sare Hurvic, jedne od vodećih stručnjakinja za HER2-pozitivan karcinom dojke. Kada je ona prešla u drugu bolnicu, nastavila sam lečenje kod doktorke Marle Lipsik-Šarf, koja je došla iz Dana-Farber instituta u Bostonu – blizu mog rodnog grada. Od tada više ne preispitujem svaki korak. Znam da sam u rukama ljudi koji prate najnovija istraživanja i rade u mom najboljem interesu. To neznanje, taj osećaj da možda niste na pravom putu - to je najstrašniji deo.

Drugo mišljenje ne treba da vređa lekare. Naprotiv, dobar lekar će vas na to ohrabriti. Ako se neko zbog toga oseća ugroženo, to verovatno nije pravi izbor za vas.

Shvatila sam i koliko ljudi zapravo ne zna koje su im zdravstvene opcije dostupne. Prve godine sam bila ograničena HMO osiguranjem i mislila sam da ne mogu da idem van mreže. Ubeđeni smo da će nas svaka dodatna provera finansijski uništiti. A onda sam saznala da drugo mišljenje košta nekoliko stotina dolara - ja sam platila oko 500 dolara. Nakon toga doktorka Hurvic mi je i dalje pomagala savetima. To mi niko ranije nije objasnio.

Jedna od stvari koje sam naučila jeste i da pomoć ljudi ponekad može da postane dodatni teret. Svi žele da pomognu, ali ne znaju kako. U jednom trenutku sam imala 30 ćebadi. Zato sam tokom pete hemioterapije pokrenula WeGotThis.org - platformu koja omogućava obolelima od raka da naprave „registar pomoći“. Tako niko ne mora da nagađa šta vam treba, a vi ne morate da se pravdate ili objašnjavate.

Vremenom sam shvatila i koliko postoji podrške za mlade obolele, čak i do 45 godina. Dodala sam i bazu resursa na sajtu, sa filtrima za finansijsku pomoć, retreat programe, psihološku podršku. Cilj je da ljudi na jednom mestu pronađu ono što im stvarno treba.

U zajednici obolelih često se javlja osećaj „nisam dovoljno bolestan“. Ljudi kažu: „Nemam ja to kao ti.“ Ali svi imamo rak. Samo različite priče. Različite terapije. Različite strahove. I svi smo u ovome zajedno.

Metastatski pacijenti često se osećaju kao „crne ovce“ jer je lepša priča o ružičastim trakama i pobedama. Ali moja priča nije tužna zato što živim sa rakom. Naprotiv,  neverovatno je što živim sa njim. Kada mi je dijagnoza postavljena, očekivani životni vek bio je 12 do 18 meseci. Danas su ti brojevi mnogo bolji.

Hemoterapija me održava u životu. Ali smisao - on me tera da živim.

Ipak, rak ne bi smeo da bude uslov za život punim plućima. Ne treba da čekamo dijagnozu da bismo počeli da živimo. I da, znam da će moja ćerka jednog dana verovatno izgubiti mene zbog raka. To je najteži deo. Jutros me nije puštala da odem u školu. Šapnula mi je: „Mama, mnogo ću ti nedostajati.“ Ne znam da li to govori jer ima pet godina ili jer zna da sam bolesna.

Mi samo dajemo najbolje što možemo. Kao roditelji. Kao ljudi. I to je, na kraju, dovoljno.

(Ona.rs/Glamour)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Video: Ivana Pavković o Petrovoj prevari: Sa ovim se još nismo susreli

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Najnovije iz rubrike Fitnes i zdravlje

Komentari

  • Duhovi otkrivenja

    29. decembar 2025. | 19:54

    Ali tu je i stvar da nemogu ni prvi ponuditi, nego bi Bog morao reći dogovori, dajem nešto, ako vi pristanete, Bog bi prvi morao pokrenuti razgovor, jer bi i pokretanje razgovora bilo poniženje jer se mešaš i nudiš spasenje zbog dela koja su učinjena prema ljudima. I to su ljudi napravili Bogu sad tamo, a ne želi da pokrene večnu vatru gde pade na psihička poniženja. Zlo stalno zla za sobom vuče i pravi. S tim što su pravednici u pravu, nema mrlje u njihovom sudu niti argumenta protiv, nema cene za zlo manje ili veće, za svako je vatra večne, svako delo lični je izbor i moglo se kontrolisati voljom svojom.

    Podelite komentar

  • Duhovi otkrivenja

    29. decembar 2025. | 19:10

    Čak se više vrednuju one koje snimaju filmove i radiše za novac od onih koji biše verni na život, u smislu posao i novac, naravno nemoral, ali celi život posvećen samo nekome, tu je posveta i ljubav, podrške i odbrana dela. A ovo je posao i korist. Gde se kod ljudi sve suprotno gleda i tako je u svakoj stvari, sve je suprotno naravno.

    Podelite komentar