• 0

Vreme čitanja: oko 6 min.

65 godina od smrti Isidore Sekulić: Prva dama akademik u Srbiji jezik je smatrala kulturnom smotrom naroda

Vreme čitanja: oko 6 min.

Odbor akademika SANU 1993. uvrstio ju je u spisak 100 najznačajnijih Srba

  • 0

Isidora Sekulić nije bila samo književnica, esejista, prevodilac i kritičar - ona je bila esencija inteligencije i skromnosti, a svoju samoću i rad smatrala je uslovom za razvoj čoveka. U istoriji Srbije ostaće zapamćena kao prva dama članica Srpske akademije nauka i umetnosti.

U književnosti se prvi put pojavila krajem 20. veka sa zbirkom ispovednih, impresionističkih pripovedaka "Saputnici", a prva knjiga je bila siguran znak da je srpska književnost dobila novog i osobenog pisca, i to ženu, što je u našoj literaturi do tada bila retkost.

Kako prenosi "Srbiju volimo", Isidorina dela su bila izuzetno lična i subjektivna, a njena proza - jaka i duhovna, u kojoj  je "ležala duboka misaonost, psihološka introspekcija i zrela književna reč". I njen životni put bio je poseban, kao i njeno celokupno književno delo.

Put znanja i nauke

Isidora je rođena 16. februara 1877. godine u podnožju Titelskog brega, u selu Mošorin. Odrasla je uz oca Danila, varoškog kapetana, koji se sam brinuo o njoj i njenoj braći, jer su svi rano ostali bez majke Ljubice. Pohađala je "Višu devojačku školu" u Novom Sadu i nastavila je školovanje u Somboru, u Srpskoj preparandiji.

Već tada se istakla po znanju jezika i književnosti, pa su je vršnjaci čak i često zadirkivali zbog toga.

- U školskoj torbici, dolazeći kući, nalazila sam poruke podsmeha, svoje karikature i sve se svodilo na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv, uvlačila sam se u sebe i bežala u posljednje redove, u najtamnije uglove. Osećala sam da smetam, da izazivam svojom željom za znanjem - navode se Isidorine reči u "Biografiji".

Matematiku i prirodne nauke diplomirala je 1892. godine na Pedagogijumu (pedagoška škola) u Budimpešti, nakon čega je radila kao nastavnica u Pančevu u Srpskoj višoj devojačkoj školi. U međuvremenu je položila i ispit za građanske škole iz francuskog jezika i književnosti i počela da predaje u Šapcu. Doktorirala je 1922. godine u Nemačkoj.

Obeležena smrću

Bez oca i brata Dimitrija ostala je 1900. godine. Često je dolazila na zemunsko pravoslavno groblje na kojem su oni sahranjeni i dugo vremena je provodila tamo. Grobar Nikola je tako počeo da joj priča životne priče o ljudima koji su tu sahranjeni, a Isidora je te razgovore zapisivala i pretočila u svoj najveći roman pod nazivom "Kronika palanačkog groblja".

Ovaj roman je zbirka sedam novela od kojih je najpoznatija "Gospa Nola". Lik Gospa Nole je jak ženski lik, koji je posle junakinja Bore Stankovića bio redak u srpskoj književnosti. Isidora nikako nije oklevala da svoje ženske likove upotpuni hrabrošću, ponosom i odlučnošću.

Srpska književnica je i mnogo putovala. Posetila je Englesku, Francusku, Švedsku, Nemačku, Italiju i Norvešku, gde je nalazila svoj mir i uživala u šumama i fjordovima, što je ostalo zabeleženo u njenom putopisu "Pisma iz Norveške" (1914). Norveška je obeležila njenu sudbinu i na privatnom planu.

Na ovom putovanju upoznala ekara Emila Stremickog, za koga se i udala, ali je on iste te godine i preminuo. Ovaj događaj je na Isidoru ostavio taoliko dubok trag da se posle toga nije više udavala, niti je imala dece.

Inače je i sama bila bolešljiva - patila je od tuberkuloze, što joj je često ometalo rad.

Svi njeni gubici su toliko duboko uticali na nju da se zatvorila i teško stvarala bliske odnose, pa čak i stekla reputaciju rezervisane i hladne osobe. Neke od njenih "ekscentričnosti" bile su da je živela skromno, popodnevni odmor je smatrala gubljenjem vremena, nikada je nisu interesovala ogovaranja kojima su učestvovale druge žene...

Ona je, sa druge strane, verovala da su samoća, ćutanje i rad ključni za duhovni razvoj čoveka, a ove uslove pripisivala je muškarcima. Njen stav objašnjavala je svojim detinjstovim i time što ju je vaspitavao otac, što je uticalo na njen karakter, a samim tim i na njeno stvaralaštvo.

Jedno je sigurno, svi su je opisivali kao izuzetno inteligentnu osobu i veoma empatičnu.

Prva članica SANU

Znalac više jezika i poznavalac više kultura i područja umetničkog izražavanja, Isidora Sekulić je, kako navodi "Vikipedija", kao pisac, prevodilac i tumač književnih dela ponirala u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda. Pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Kostiću, Petru Kočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću i mnogim drugima.

U svojim delima bavila se stanjem čoveka, njegovim razmišljanjima i motivima postojanja. To je bilo veoma inovativno u srpskoj književnost od tada. Svoj književni opus ispunila je romanima, novelama, pripovetkama, putopisima, esejima, kritikama…

Isidora je, bez premca, važila za najumniju i najobrazovaniju Srpkinju svog vremena. Tokom života bila je član raznih udruženja, često je organizovala druženja u svom stanu, gde bi gosti raspravljali o književnosti i umetnosti.

Penzionisala se 1931. godine, a osam godina kasnije, 16. februara 1939, izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Redovni član Srpske akademije nauka postala je 14. novembra 1950. i tada se upisala u srpsku istoriju kao - prva žena akademik.

Odbor akademika SANU 1993. uvrstio ju je u spisak 100 najznačajnijih Srba. Za sobom je ostavila književno umeće u delima "Đakon Bogorodičine crkve“, "Zapisi", "Mir i nemir". Njeno istaknuto rodoljublje naročito je izraženo u knjizi "Zapisi o mome narodu", dok su dela "Analitički trenuci i teme", "Govor i jezik, kulturna smotra naroda" kao i "Njegošu knjiga duboke odanosti" bila vrhunac njenog esejističkog i kritičkog stvaralaštva.

Tihi kraj

- Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gde god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su hteli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umreti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vređa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale - napisala je pred kraj života.

Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu, a sahranjena je na Topčiderskom groblju, u miru, po njenoj želji – bez prevelike pompe. Na Topčideru joj je i podignut spomenik 2015. godine.

Nakon njene smrti osnovana je književna nagrada "Isidora Sekulić" koju dodeljuje opština Savski Venac od 1968. godine, a njeno ime nose osnovna škola na Savskom vencu u Beogradu i gimnazija u Novom Sadu.

Pored zbirke rukopisa, iza sebe je ostavila i 21 umetničku sliku, nameštaj svoje radne sobe sa pisaćom mašinom i lične predmete koji se nalaze u njenoj spomen-sobi u Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković, kojoj je ostavila i svoju ličnu biblioteku.

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Video: Maga Magazinović - borkinja za žensku ravnopravnost i modernizaciju Srbije

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Najnovije iz rubrike Ona