"Malo koga zanimaju činjenice": Reči Milana Marića o Mini Sovtić postale su dijagnoza vremena u kojem živimo

 
  • 22

U vremenu u kome je digitalna kultura gotovo u potpunosti potisnula sporost promišljanja, a društvene mreže postale prostor trenutne presude, slučaj glumice Mina Sovtić pokazuje koliko se lako javni diskurs pretvara u mehanizam kolektivnog pojednostavljivanja. Viralni isečak iz "Podkasta u pidžamama" koji je deo produkcije naseg magazina Ona.rs, u kojem glumica govori o susretu sa profesorom Predragom Bajčetićem, postao je povod za lavinu optužbi o navodnom nepotizmu, privilegijama i "upisu preko veze", uprkos činjenici da se sama anegdota, u svom izvornom kontekstu, ne može tumačiti kao dokaz bilo kakve institucionalne protekcije.

Naprotiv, ono što je iz razgovora zapravo proizašlo jeste gotovo paradigmatična priča o umetničkom sazrevanju, radu na sebi i dugom procesu formiranja glumačkog identiteta. Međutim, savremeni digitalni ambijent retko trpi nijanse. U kulturi algoritamske ekonomije pažnje, kompleksne biografije svode se na jednu rečenicu, a čitavi profesionalni putevi redukuju se na insinuaciju.

U podkastu, Mina Sovtić opisuje kako ju je njena majka, proslavljena glumica Anica Dobra, pozvala da sa proslave završetka razreda srednje škole ode na rođendan profesora Bajčetića. Sama situacija opisana je gotovo filmski: Pena parti, tinejdžerska atmosfera i devojka koja, nespremna za ozbiljan razgovor o umetnosti, dolazi među pozorišne velikane. Prema njenim rečima, profesor ju je potom ispitivao monologe do četiri ujutru u cilju utvrđivanja emocije kojom Mina raspolaže - a tek nakon njenih suza izveo zaključak o rasponu talenta i dubini emocija koje Mina prirodno nosi.

U drugačijem društvenom kontekstu, ova priča mogla je biti doživljena kao anegdota o susretu mladosti i pozorišne tradicije, o slučajnom trenutku u kojem talentovana devojka prvi put ozbiljno dolazi u kontakt sa zahtevima profesije. Međutim, u savremenom medijskom prostoru, ona je gotovo automatski interpretirana kao potvrda unapred formirane teze o privilegovanosti dece poznatih roditelja.

Upravo tu nastaje ključni problem današnjeg javnog govora: Činjenice više nisu centralni kriterijum tumačenja događaja. Dominantna postaje emocionalna projekcija publike, često zasnovana na prethodnom nezadovoljstvu društvenim nejednakostima, frustracijom zbog zatvorenih sistema ili ličnim osećajem nepravde. Takva atmosfera zatim proizvodi fenomen koji sociolozi nazivaju "moralnom simplifikacijom" - potrebu da se složene društvene okolnosti objasne kroz binarne kategorije privilegovanih i obespravljenih.

Da bi ukazao na pogrešne interpretacije koje su preplavile mreže, u odbranu koleginice javno je stao glumac Milan Marić, podsećajući na nekoliko elementarnih činjenica. Kako je napisao, profesor Bajčetić bio je profesor njene majke, a ne njen. Takođe, u trenutku kada je Mina Sovtić upisivala glumu 2015. godine, Bajčetić je već dugo bio u penziji. Marić dodatno naglašava da je sama glumica u podkastu govorila o tome kako nije uspela da upiše Fakultet dramskih umetnosti iz prvog pokušaja, već tek nakon ozbiljnog rada na sebi i sopstvenom glumačkom izrazu - što je i sama Mina ispričala tokom gostovanja u podkastu.

Upravo taj deo priče ostao je gotovo potpuno zanemaren u viralnoj recepciji. A on je možda i najvažniji.

Jer neuspeh pri prvom pokušaju predstavlja iskustvo koje ruši dominantni narativ o automatskoj privilegiji. Da je reč o jednostavnom sistemu nasledne moći, tada bi institucionalni prolaz bio trenutni i nesporan. Međutim, umetničko obrazovanje, posebno gluma, istorijski je oblast u kojoj talenat, rad, psihološka zrelost i lična transformacija imaju presudnu ulogu. Mnogi veliki glumci regionalne scene nisu upisali akademiju iz prvog puta, upravo zato što umetnički razvoj ne prati administrativne rokove.

Ono što dodatno komplikuje čitavu temu jeste činjenica da savremeno društvo sve češće poistovećuje poznanstvo sa korupcijom. U kulturnim i umetničkim krugovima, međutim, međugeneracijski kontakti postoje oduvek. Deca glumaca odrastaju u pozorištima, na probama, premijerama i festivalima. Ona rano upoznaju profesore, reditelje i glumce, isto kao što deca lekara odrastaju uz medicinsku terminologiju ili deca muzičara uz instrumente i koncerte. Takvo okruženje može predstavljati kulturni kapital, ali ne garantuje talenat niti profesionalni opstanak.

Francuski sociolog Pjer Burdje upravo je kroz koncept kulturnog kapitala objašnjavao kako porodično okruženje utiče na formiranje ukusa, samopouzdanja i pristupa određenim profesijama. Međutim, Pjer nikada nije tvrdio da kulturni kapital automatski proizvodi uspeh. Naprotiv, on ukazuje na to da pojedinac i dalje mora da poseduje sposobnost da taj kapital pretvori u stvarno profesionalno ostvarenje.

U slučaju Mine Sovtić, društvene mreže kao da nisu bile zainteresovane za proces, već isključivo za simbol. A simbol "dete poznatih roditelja" u digitalnoj kulturi često funkcioniše kao unapred osuđena kategorija. U takvom ambijentu, javnost više ne traži informacije kako bi razumela priču, već kako bi potvrdila već postojeći stav.

Zbog toga je reakcija Milana Marića važna ne samo kao kolegijalna odbrana, već i kao podsetnik na elementarnu odgovornost prema činjenicama. Njegova objava ukazuje na paradoks savremenog interneta: informacije nikada nisu bile dostupnije, a istina nikada lakše zanemarena. Kako je sam napisao, bilo je potrebno manje od jednog minuta da se proveri da profesor Bajčetić nije mogao da utiče na njen prijemni ispit 2015. godine. Ipak, brzina osude pokazala se važnijom od provere.

Ovaj slučaj zato prevazilazi jednu viralnu raspravu. On otvara mnogo šire pitanje: Da li smo kao društvo izgubili sposobnost da razlikujemo privilegiju od rada, kontakt od korupcije i anegdotu od dokaza? U eri digitalnog spektakla, gde se identiteti formiraju kroz isečke od nekoliko sekundi, možda najveća žrtva postaje upravo kontekst, a bez konteksta nijedna priča više ne može biti istinski razumevana.

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Video: Novi avion za Španiju: Turski Hürjet postaje SAETA II

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Najnovije iz rubrike Ona

Komentari

  • Željana

    30. april 2026. | 19:35

    Godinama se na FDU bez problema upisuju deca glumaca.Kako nema prijemnog ,kao na drugim fakultetima, sve je stvar mišljenja komisije(porodičnih prijatelja).Ostala deca iz neglumačkih porodica se mnogo teže(čitaj :retko) mogu proći prijemni.Dakle, i tu vlada nepotizam a svi glumci za nepotizam optužuju neke druge strukture i zanimanja.🤔Pre nego što napišete proverite koliko je svake godine "otpalo"dece iz glumačkih a koliko dece iz neglumačkih porodica.🥴Jednostavno je.Pozz☀️

    Podelite komentar

  • Gledalac

    1. maj 2026. | 02:14

    Mariću, hoćete li da nabrajamo koliko dece glumaca, čak i unuka glumaca ili pozorišnih radnika upisuje FDU. Koliko je pravih talenata u Srbiji uništeno jer su na njihova mesta došla deca glumaca. To je prava šteta za jednu državu. Evo vam primera: Srbija nikada ne bi imala jednog Zorana Radmilovića (Zaječar), Čkalju (Kruševac), Miju Aleksića (Kragujevac) i mnoge još, da je tada vladao ovakav nepotizam.

    Podelite komentar

  • Mihajlo

    1. maj 2026. | 18:23

    Silikoni, petica i jače

    Podelite komentar