
Jedan potpuno normalan savet koji sve mame dobijaju čini da se osećaju “zaglavljeno”:Evo šta psiholog savetuje
Na samoposlužnoj kasi, moj trogodišnji sin insistira da mi pomogne da skeniram namirnice. Kreće se kao na usporenom snimku, njegove male ruke se spetljano bore s kesom klementina, grickalicama, mlekom. Red iza nas postaje sve duži. Osećam poglede nestrpljivih kupaca, čujem prenaglašene uzdahe.
„Moramo da požurimo. Ljudi čekaju,“ kažem, pokušavajući da mu uzmem sledeću kutiju iz ruku.
„Mogu sam!“ vrisne.
Udahnem duboko, stiskam vilicu i kontrolišem frustraciju dok se polako probijamo kroz poslednje artikle. Kada završimo, stariji čovek koji prolazi pored nas osmehuje se i kaže: „Nedostaje mi taj uzrast. Moji su svi odrasli. Uživajte u svakom trenutku – prebrzo prođe.“
Nasmejem se, ali u tom trenutku, poslednje što osećam je uživanje. Umesto toga, osećam se kao da ne uspevam. Kao da mi nešto nedostaje, nešto što drugi roditelji prirodno poseduju – beskonačno strpljenje, lakoća u majčinstvu, sigurnost da su rođeni za ovu ulogu. A ja nisam. Barem mi se tako čini.

Ali nisu svi trenuci ovakvi. Ima ih mnogo koji me ispunjavaju radošću, oni koji me podsećaju zašto je ova ljubav tako duboka i sveobuhvatna. Kada mi Džoi obema rukama uhvati lice, pritisne svoj nos na moj i šapuće: „Volim te, mama.“ Kada se popne na našeg psa, kikoće se i traži da ga slikam. Kada iz sveg glasa peva I’m Still Standing iz crtanog filma Sing, mašući prstićima u ritmu, potpuno izgubljen u muzici.
Ali moj omiljeni trenutak? Kada me zamoli da ga uspavam. Puštamo plejlistu koju sam napravila još dok sam bila trudna, i on polako tone u san uz iste zvuke koje je slušao pre nego što se rodio. To su trenuci koje bih volela da zamrznem. Trenuci kada osećam da sam tačno tamo gde treba da budem.
Jedne večeri, nakon posebno iscrpljujuće borbe sa uspavljivanjem, sedela sam za stolom, glave zaronjene u ruke, gutajući suze. Prstima sam prošla kroz kosu i snažno povukla – kao da pokušavam da ogulim verziju sebe koje se stidim, verziju koju ne mogu da podnesem.
Ponovo sam proživljavala ono što se dogodilo pre deset minuta – sebe kako vičem na svog nemirnog dečaka, kako podižem ton jer ne želi da legne. Sećam se kako mu se izraz lica promenio, kako mu se usna izvila u tugu. Sećam se njegovog krhkog glasića:

„Rastužuješ me, mama.“
Njegove reči odjekivale su mi u glavi, a osećaj u telu bio je kao da se budim tokom operacije jer je anestezija prestala da deluje. Kao da me seku, sve dublje i dublje.
Osećala sam se uništeno. Paralisana krivicom zbog onoga što sam mu učinila. Pomislila sam: Možda nisam trebala da postanem majka. Kakva majka viče na dete jer ne želi da zaspi? On zaslužuje mnogo bolju od mene.
Krivica me gušila. Znala sam da bih trebala da uđem u sobu, da ga poljubim u čelo, da mu šapnem koliko ga volim. Ali nisam se pomerila. Nisam osećala da to zaslužujem. Kao da nisam dostojna njegovog oproštaja. Kao da nisam dostojna njega. Jer u tom trenutku, osećala sam se kao najgora majka na svetu.
Na terapiji sam priznala sve ovo svojoj savetnici, Megan Grabovski, jedinoj osobi s kojom mogu brutalno iskreno da govorim o ovim osećanjima. Kada sam je kasnije intervjuisala za ovaj tekst, podelila je sa mnom važne reči:
„Kako je uopšte moguće uživati u svakom trenutku bilo čega, a kamoli nečega tako izazovnog i složenog kao što je roditeljstvo?“ pitala je. „Ali ono što osećate – krivica – potpuno je normalno.“
Grabovski naglašava da teški osećaji nisu nužno loši. „Da li isto kažemo za karijeru? Za školu? Za brak? Svako iskustvo nosi izazove, a ignorisanje tih izazova nikome ne pomaže.“
Ipak, od majki se očekuje nešto drugačije.
„Roditeljstvo je predstavljeno kao najvažnija, najlepša i najispunjavajuća uloga u životu,“ kaže ona. „Očevi nisu pod istim pritiskom. Od majki se očekuje da sve bude posvećeno deci, ali i da ne bude – što je nemogući paradoks.“

Taj paradoks stvara sramotu. Kada mi neko kaže „Uživaj u svakom trenutku“, ono što čujem je: Ako ne uživaš, znači da si nezahvalna. Ako si frustrirana, ako se mučiš, ako brojiš minute do odlaska u krevet, onda si grozna osoba.
Grabovski ističe da perfekcionizam igra veliku ulogu u ovome. „Ako ste perfekcionista, borićete se sa bilo čim što deluje kao kritika. Čak i ako nije namerno, neplanirani saveti o tome kako treba da se osećate u vezi sa svojim detetom mogu delovati kao optužba da ne radite dovoljno dobro.“
I to je ono što osećam – da nikada ne radim dovoljno dobro. Da koliko god volela svog sina, nikada neću biti „dobra majka.“
Nisam jedina koja oseća ovaj pritisak. Ejmi Klajn, autorka knjige The Trying Game, prošla je kroz četiri pobačaja i godine lečenja steriliteta, zbog čega je imala dodatni pritisak da bude zahvalna za svaki trenutak majčinstva. „Prvih šest meseci do godinu dana mislila sam da nemam pravo da se žalim,“ rekla mi je.
Pisac Melisa Petro ističe da je sramota oružje koje se često koristi protiv majki. „Cela naša ekonomija zavisi od toga da majke rade sve ovo bez žalbi,“ rekla je. „Ako internalizujemo svoju borbu umesto da je eksternalizujemo, samo ćemo pokušati još jače umesto da se borimo protiv nemogućih očekivanja.“
Šta onda može pomoći? Pronaći osobu kojoj možete biti potpuno iskreni. „Pravi prijatelj – neko ko će vas saslušati i odraziti istinu vaše borbe – može biti moćan saveznik,“ kaže Petro. „Pogotovo kada prolazimo kroz nešto tako neshvaćeno i mistifikovano kao što je majčinstvo.“
Lorena Fini Harden se takođe borila sa postporođajnom anksioznošću, a fraza „Uživaj u svakom trenutku“ samo ju je činila još nesrećnijom. Danas, kao majka dvoje dece, koristi društvene mreže da pomogne drugim roditeljima. „Ako mislite da je roditeljstvo teško i ne možete da podnesete kada vam kažu da uživate u svakom trenutku, javite mi se. Reći ću vam istinu – koliko je teško. Ali podsetiću vas i da je privremeno. I da ćete preživeti.“
Majčinstvo nije samo teško – ono je ponekad surovo. Može biti prelepo, ali može biti i usamljeno, dosadno, iscrpljujuće. I to je u redu. Jer to je realnost. Možda, ako bismo svi bili malo iskreniji, prestali bismo da se osećamo tako loše.
(Ona.rs/YourTango)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: Koje su posledice kažnjavanja dece i zašto ne treba primenjivati ignorisanje
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.