Mislila sam da poznajem mamu, a onda sam pronašla fotografije: Osećam grižu savest, ne gledam je istim očima
Sumirano
- Devojka otkriva nepoznatu stranu majčinog života pre njenog rođenja.
- Majka je bila stroga i kontrolisala je devojčin život, što je izazvalo frustracije.
- Devojka se osećala udaljenom od porodice zbog svog odbijanja majčinih zahteva.
- Otkriće fotografije i razgovori sa ocem otkrivaju majčinu složenu prošlost i traume.
- Devojka sada pokušava da obnovi odnos s majkom i bolje je razume.
Odnos između roditelja i dece često je ispunjen svakodnevnim rutinama, pravilima i nesporazumima, ali retko se zaista osvrćemo na život koji su naši roditelji živeli pre nego što smo se mi pojavili. Tek kada zastanemo i zagledamo se dublje, možemo otkriti složenost, borbe i radosti koje su oblikovale osobe koje poznajemo samo kroz ulogu roditelja.
Ovo je priča jedne devojke koja je mislila da poznaje svoju majku, ali je onda saznala gorku istinu.
"Nekoliko nedelja pre nego što sam se odselila iz roditeljskog doma zbog fakulteta, naišla sam na zrnastu Polaroid fotografiju moje mame u njenim dvadesetim godinama. Stajala sam, zapanjena, dok su mi se u glavi formulisala dva pitanja. Prvo, ko je ova osoba? I drugo - zašto je nisam poznavala?
Mama koju sam poznavala često je pretila da će se razvesti od tate i insistirala je da nosim potkošulje ispod majica da bih pokrila stomak. Često smo se svađale oko toga kada mogu da izlazim sa prijateljima, gde i koliko dugo. Takođe je bila izuzetno ažurna u praćenju mog života, insistirajući da zabeležim svaki njegov minut u ritualu koji sam ja nazvala 'Reci mi o svom danu'.
Kako sam odrastala, ovo ispitivanje je delovalo kao beskrajno dosađivanje na kraju dugog dana. Počela sam da pristupam tim razgovorima kao ispitivanjima koja treba izdržati. Nisam cenila što moja mama želi da bude uključena u moj život. Umesto toga, 'Reci mi o svom danu' sam doživljavala kao deo šireg obrasca u kojem je ona pokušavala da me kontroliše.
Na primer, u srednjoj školi, kada je moja mama čula roditelje mojih prijatelja kako koriste moj izabrani nadimak, Džeki, viknula je: 'Nemojte je tako zvati!' i držala im predavanje zašto je to ime 'jeftino'. Slično tome, nije odobravala kada bih nosila šminku ili bilo šta usko i priljubljeno. Kada su mi govorili da se pokrijem, osećala sam se neprijatno u svom telu i odvojeno od vršnjaka koji su nosili šta su želeli.
Počela sam da se buntovnički oblačim u školi u zabranjene kombinacije.
Kao odrasla osoba, shvatam kako je mama, kao primarna autoritetna figura u našem domu, olakšavala njeno svođenje na rigidnog mikromenadžera. Dok je tata putovao zbog posla, mama je bila stalno prisutna. Ogroman broj sati provedenih sa mnom učinio je da ona bude roditelj koji sprovodi pravila, ali i roditelj koji me najviše nervira", kaže ova devojka.
Kasno je postala svesna svega
"Ali ta svest došla je tek kasnije. Tada sam se jednostavno žalila, sve dok jednog dana, sa 16 godina, nisam odlučila da više neću raditi 'Reci mi o svom danu'. Prvi put kada sam odbila da opišem svoj dan, ta reč je odjeknula poput teške knjige na stolu. Moja mama se neko vreme bunila pre nego što je izgubila pojam koliko sažetaka sam joj dugovala i fokusirala se na moju braću i sestre.
Od tada sam zavladala moći reči 'ne'. Kada je mama pokušavala da ubedi mene i moju braću i sestre tinejdžere da čitamo dečije knjige s njom - ne. Kada nas je molila da pravimo Pinterest rukotvorine za praznike i rođendane, čak i u odraslom dobu - ne. Znanje da me ona ne može naterati da radim bilo šta što ne želim bilo je oslobađajuće.
Međutim, korišćenje ovog prava imalo je svoju cenu: sada sam bila autsajder u sopstvenoj porodici. Dok sam prolazila kroz kuhinju, viđala bih brata, sestru i mamu ušuškane na našem kauču kako gledaju dokumentarac o putovanjima. Osećala sam tihu čežnju za intimnošću, ali nakon niza mojih 'ne', mama me više nije pozivala da im se pridružim", kaže ova devojka.
Njoj je falila porodica
"Osećala sam se kao da gledam magloviti pejzaž izdaleka, želeći da pređem jezero kako bih stigla do obale, a znajući da nemam vesla. Nedostajalo mi je da budem uključena u porodični život, ali do tog trenutka sam bila tako dugo ukotvljena da sam se bojala da poremetim vodu.
Ovo udaljavanje nije mi pomoglo da steknem više saznanja o maminom životu pre nego što smo ja i moji braća i sestre došli na svet. Ironično, iako je beležila svaku sitnicu iz mog života, mama je retko delila priče o svom detinjstvu ili mladosti. Njenu povučenost prevazilazile su jedino njene godišnje opaske o godišnjicama smrti njenih roditelja, a nikada nije pominjala svoju sestru, koju nisam videla više od decenije, niti brata, kojeg nikada nisam upoznala. I svaki put kada bih komentarisala ono što je izgledalo kao ne baš savršen brak sa tatom, ona bi promenila temu. Mama je te teme štitila sopstvenim implicitnim 'ne' - sleganjem ramenima, izbegavajućim jezikom, ćutanjem.
Tako da, kada sam pronašla fotografiju nje u mojim godinama, izgleda opušteno i zaljubljeno, bilo je kao da vidim bljesak svetlosti koji se odbija od ogledala. Na slici, tata se smeška mami kroz okrugle naočare, a ona se naslanja u velikoj kožnoj fotelji, ramena joj su podignuta od smeha, kao da ona i tata dele neki neverovatno smešan unutrašnji štos. Čak nosi i kratki top", šokirala se onim viđenim.
Želela je da zna više
"Morala sam da saznam više da bih shvatila smisao slike. Htela sam da pokažem fotografiju svima i molim za više informacija, ali sam znala da bi tata, kao privatna osoba, bio uznemiren ako bi slika bila deljena. Umesto toga, postavljala sam mu pitanja pod izgovorom zadatka za fakultet, a njegovi odgovori su me šokirali. Saznala sam da je mama radila u Finskoj, često posećivala džez klubove u Čikagu sa tatom i obožavala život u Koloradu. Slušajući tatu, zamišljala sam mamu kao opuštenu putnicu, istražujući svet i tražeći svoje mesto u njemu.
Posle meseci prikupljanja hrabrosti da direktno razgovaram sa mamom, otkrila sam detalje o tome kako je sama gledala kako oba njena roditelja umiru. Pozvala je hitnu kada joj je tata kolabirao od srčanog udara, ali je hitna stigla prekasno. Imala je 17 godina. Godinama kasnije, jednog avgusta, uzela je semestar pauze sa postdiplomskih studija da bi se brinula o svojoj bolesnoj majci. Do Božića, rak je odneo jedinog preostalog roditelja moje mame.
Sa ovim otkrićima, iznenada sam svoju mamu videla kao složenu ženu koja je preživela nezamisliv traumu, i bolje sam razumela njenu želju da sazna sve o mom životu. Kada ti oba roditelja budu odvedena bez upozorenja, naravno da se držiš preostalih ljudi. Razmišljala sam o svim načinima na koje mi je mama pokazivala ljubav, a koje sam zanemarivala, zaslepljena tinejdžerskom frustracijom", pronalazi poentu u svemu ovome ova devojka.
Sada oseća frižu savest
"Sa 23 godine osećam krivicu zbog udaljavanja od nje. Sa mrtvim roditeljima, ona stoji na obali svog sveta, bez načina da se približi njima osim kroz nesavršeno sećanje. Ne želim da stojim na toj neprelaznoj obali ranije nego što je neophodno. A kada dođe vreme, želim da pamtim više od maminih pravila. Želim da znam prave stvari - njene snove, mesta u kojima je živela, ljude koje je volela i žrtve koje je podnela.
Prvi korak zahtevao je da premostim udaljenost između mene i mame. Sada kada sam odrasla, mogu da se oblačim kako želim i koristim nadimak koji mi se sviđa, sve češće posežem za telefonom da je pozovem. Pratila sam primer svoje sestre i počela namerno da zakazujem vreme jedan na jedan sa mamom kako bismo išle na vožnje biciklom ili istraživale moj rodni grad Pitsburg.
Prošlog aprila, mama me je posetila u Njujorku. U jednom luksuznom restoranu rekla sam: "Sigurno se ovde održava puno venčanja".Mama se zgrčila dok mi je pričala da je njena majka radila kao konsultant za venčanice, pomažući ženama da pronađu haljine za venčanje. Bio je to još jedan trenutak neočekivanog saznanja, i slušala sam je sa velikim interesovanjem, osećajući se kao da sam ponovo sa ženom sa fotografije. Možda je ta žena uvek bila tu; jednostavno je nisam primećivala.
Sada se pitam koliko mog ograničenog znanja o maminom prošlom životu proističe iz mog nedostatka pitanja. Ko je ona bila? Ko bi još mogla da postane? Kako je moje odbijanje da učestvujem ograničilo šansu da je bolje upoznam?", pitala se ova devojka.
Pitanja koja je muče
"Ova pitanja su mnogo teža od maminog ispitivanja o domaćem zadatku. Ona zahtevaju otvorenost između nas koja može biti bolna. Ona proizilaze iz suštinski nejednakog odnosa između roditelja i dece: dok roditelji posmatraju svaki trenutak od prenatalnog razvoja do odraslog doba svoje dece, deca svoje roditelje poznaju samo kao negovatelje. Za mnoge od nas, to znači da se jednog dana probudimo i shvatimo da ne poznajemo ljude koji su oni van roditeljstva. Ali postoji toliko toga što treba otkriti.
Izvinila sam se mami za neke stvari u prošlosti; ona je isto učinila, i sada je naš odnos jači nego ikada. (Glavna stvar oko koje se i dalje svađamo je kada pišem o njoj - izvini, mama).
Pre svega, zahvalna sam što više ne stojim na tom nepremostivom obali, gledajući mamu kroz maglu. Još nisam postavila sva teška pitanja, ali sam ponosna što sam uzela veslo i približila se njoj", iskreno kaže ova devojka koja sada sve bolje razume.
(Ona.rs/Buzz feed)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: Minut ćutanja na komemoraciji Zdravku Šotri
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Mila
Zbog tvrdoglavosti i nemih.principa zivot nam prodje u nepoznavanju,sa onda zazelimo da nam jos samo jedan dan ali je kasno. ..
Podelite komentar