Nakon što smo izgubili sina, muž mi je za Božić kupio poklon koji me je slomio, ali i jedini uspeo da nasmeje
Ovo je lična priča američke autorke i trkačice Emily Henderson, koja sa suprugom i troje dece živi u Kaliforniji. Emily piše i uređuje enterijere, a u ovom tekstu ona govori o gubitku sina, roditeljstvu, tugovanju koje se menja kroz vreme i jednom, naizgled beznačajnom poklonu koji je postao simbol ljubavi i sećanja.
Prenosimo vam njenu priču u celosti:
"Prošlog Božića sedela sam na podu, okružena papirom za pakovanje, novim igračkama i srećnom decom, tada starom sedam i devet godina. Bilo je to kao da ste u peni za kupanje sa previše sapunice - trake i mašne letele su na sve strane dok se svaka nova kutija otvarala. U jednom trenutku postalo je teško razlikovati šta je poklon, a šta smeće.
Godinu dana ranije, naš sin Ejden, star 20 meseci, iznenada je preminuo tokom operacije uklanjanja tumora na mozgu. Bio je to naš drugi Božić bez njega, a ja sam se još navikavala na kupovinu poklona za dvoje dece umesto za troje.
„Mislim da je red na mamu da otvori čarapu“, rekao je moj muž Nik.
Ćerka mi ju je donela, preuveličavajući pokrete dok je hodala na kolenima.
Iz čarape sam izvukla prvu stvar - plastično, okruglo dugme, nalik onima koja se pritiskaju u kvizovima. Zovu se Easy Button.
Obično su jarko crvene, sa belim slovima koja ispisuju „Easy“. Postale su popularne 2005. godine, kada ih je kompanija Staples promovisala i prodavala kao simbol jednostavnog rešenja - pritisneš dugme i problem nestane.
Ovo u mojoj ruci izgledalo je kao kopija: potpuno belo, sa crnom bazom.
Pogledala sam muža podignute obrve, zbunjena i pomalo iznervirana.
„Je l’ ovo za mene?“, pitala sam.
„Pritisni“, odgovorio je.
Tek tada sam primetila da me deca pažljivo posmatraju, čekajući da pritisnem dugme. Pritisnula sam ga i soba se ispunila zvukom. U početku su se čuli prigušeni glasovi, nisam bila sigurna šta slušam. A onda - visok, prodoran smeh koji se pretvorio u kikot. Slika mi se zamutila, a kada sam podigla glavu ka Niku, suze su same krenule niz obraze. Bio je to Ejden, kako se igra sa svojom braćom i sestrom.
Na snimku ćerka kaže „zdravo“, stariji sin izgovara „o ne, o ne“, a zatim se čuje još jedan snažan, bebin smeh – Ejdenov. Zvuk se naglo prekinuo i soba je utihnula.
Nik je prekinuo tišinu: „Snimak traje 15 sekundi, pa možeš da ga promeniš ako želiš.“
„Savršen je“, rekla sam. Nik i deca su izgledali ponosno i shvatila sam da su snimak birali zajedno.
Easy Button sam stavila na svoj radni sto i nisam mnogo razmišljala o njemu sve dok me moja najbolja prijateljica Ešli nije zamolila da pričuvam njenog sina Vila. Trebalo je da se porodi i želela je nekoga kome veruje da brine o njenom detetu dok je u bolnici.
Nije bilo dileme da li ćemo prihvatiti. Nik i ja smo „ljudi za bebe“, a mališani su naša teritorija. Znali smo da će biti teško, ali sam verovala da bi povratak deteta u kuću možda bio baš ono što nam je potrebno u ovoj fazi tugovanja.
„Nisam bila sigurna da li ste spremni za ovo“, rekla je Ešli.
„Jedva čekamo“, odgovorila sam.
Ejdenov krevetac i dalje je bio u našoj spavaćoj sobi. Premestili smo ga tamo kada se razboleo, i sada je u toj sobi stajao duže nego što je Ejden bio živ. Postao je svojevrsno svetilište, pretrpano ćebadima, plišanim igračkama i sitnicama iz njegovog života.
Da bismo napravili mesto za Vila, pažljivo sam sklonila sve iz kreveca u jedan ugao, pazeći da ne polomim gipsani otisak Ejdenove ruke ili zagubim kesicu sa pramenovima njegove kose.
Zatim sam raščistila radni sto. Knjige, laptop i omiljene olovke odnela sam u dnevnu sobu. Easy Button sam stavila na vrh gomile.
Vil je imao isto godina koliko je Ejden imao kada mu je dijagnostikovan rak mozga. Te prve večeri slušala sam ga kako izgovara polureči i gledala kako pravi polukorake, i na trenutak nisam mogla da razaznam ko je ko. Radio je sve ono što je Ejden radio pre nego što mu je bolest iskrivila osmeh i pre nego što su mu otpali plavi uvojci.
Ćerka je bila potpuno spremna da „glumi mamu“ i skoro je zaplakala kada sam joj rekla da ona ipak neće uspavljivati Vila. Stariji sin bio je povučeniji. Više puta sam ga čula kako tiho kaže: „Ovo je baš kao Ejden“, a glas bi mu se gubio - možda u sećanju, možda u želji da se ne seća previše.
Sutradan sam ga pitala: „Kako se osećaš zbog toga što je Vil ovde? Da li ti je teško?“
Zastao je, razmislio. „Nije… mislim, jeste teško – ali na dobar način.“
Stid me je dela mene koji je želeo da bude tužan, da bismo zajedno plakali nad nepravdom svega. Umesto toga, moj desetogodišnjak me je naučio da tuga i radost mogu da postoje u isto vreme.
Sledeće večeri Vil je puzao oko moje gomile stvari u dnevnoj sobi i uzeo Easy Button. Želela sam da ga pritisne. Delovalo mi je kao važan trenutak za našu porodicu i želela sam da Ejden bude deo toga.
Pritisnuo ga je, ali umesto da pusti snimak do kraja, stalno je pritiskao, pa su se čuli isečci Ejdenovog smeha - stani-kreni. Nik i ja smo se pogledali i nasmešili jedno drugom preko sobe.
Tokom te nedelje pripremala sam flašice, sekla pileće nuggetse i jagode na sitne komade. Pevali smo pesme, čitali knjige i setila sam se kako je to radovati se vremenu za dremku.
Do kraja nedelje bili smo iscrpljeni, ali ispunjeni. Prijateljica je došla po Vila, gledala sam kako prvi put upoznaje svog mlađeg brata i srce mi je bilo puno.
Uspeli smo. Proveli smo nedelju dana sa živim, zahtevnim, preslatkim podsetnikom na našu tugu i preživeli smo. Usudila bih se da kažem da nam je čak bilo i lepo. Ali tuga je podmukla.
Navikla sam se na portikle, flašice i peškire sa kapuljačama u obliku zmajeva. Automatski sam gledala po podu tražeći opasnosti za bebu. A onda je sve ponovo nestalo i kuća je utihnula.
Bio je to poznat osećaj. Nakon Ejdenove smrti, starija deca su se vratila u školu, Nik na posao - ostale smo kuća i ja. Lutala sam iz sobe u sobu, tražeći ono za šta sam znala da neću pronaći.
Decenijama pre mog rođenja, brat moje majke poginuo je u nesreći sa četiri godine. Sećam se samo jedne sepija fotografije na komodi moje bake. O njemu se nikada nije govorilo i imala sam utisak da ne treba da pitam.
Moji baka i deka pripadali su generaciji koja je odrasla tokom Velike depresije – generaciji koja je tugu gurala u mračni ugao i o njoj ćutala.
Ja sam, s druge strane, imala potrebu da svoju tugu držim vidljivom. Ostavila sam delove Ejdena svuda oko sebe - fotografije po kući, čarapice u gepeku automobila, poster sa njegove sahrane naslonjen na zid u dnevnoj sobi.
Ejden je umro sredinom novembra. Početak praznika za mene je i početak sezone žalosti – okupljanje oko stola za kojim će zauvek jedno mesto ostati prazno, jedno pismo Deda Mrazu manje, još jedna Nova godina bez našeg sina.
Naša porodica nikada neće prestati da tuguje, ali način na koji se ta tuga ispoljava menjaće se. Menjaće se i ono što mi donosi utehu.
Krevetac koji nisam bila spremna da sklonim sada je rastavljen i odložen u garaži. I dalje ponekad uhvatim ćerku kako se igra Ejdenovim igračkama, ali znam da će doći dan kada ćemo ih pokloniti.
Sledeće godine renoviraćemo kuću i znam da ću imati priliku da odlučim šta ostaje izloženo, šta se pakuje, a šta se pušta - neka vrsta Marie Kondo procesa za tugu. Bez žurbe, bez prisile, nikada zato što „tako treba“.
Pre nego što mi je porodica poklonila Easy Button, smatrala bih ga beskorisnim poklonom. A ispostavilo se da je postao jedna od mojih najdragocenijih stvari. Donosi mi utehu. Drži moju tugu blizu, drži Ejdena blizu dok prolazim kroz ove faze. Pritisnem ga kada mi treba osmeh, ili plač, ili kada želim da se prepustim besu. On me podseća da ne zaboravim - ne samo Ejdena, već i ljubav koju smo delili. Ta ljubav nije nestala. I dalje je osećam.
Pritiskam to dugme da se podsetim da ono kroz šta smo prošli nije lako - ali jeste, na jedan dobar način"; zaključila je.
(Ona.rs)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: Ona ne cuti - Hristina Cvetičanin Knežević
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.