"Teško je prijaviti za nasilje dobrog domaćina kad svi ćute": Istraživali smo kako ŽIVE ŽENE U SRPSKIM SELIMA

Vreme čitanja: oko 9 min.

Foto-montaža: Telegraf.rs, Privatna arhiva/Jovana Pavlović, www.ombudsmanapv.org, Shutterstock

Daleko od gradske buke, gde telefoni ne zvone svaki čas, ne čuje se gradska vreva, škripa kočnica, rashodovanih autobusa i šum glasova prestonice na svakom koraku, celog jutra brujao je svet o kome ljudi iz grada ne znaju i ne prepoznaju mnogo: kloparanje kofa, koraci preko betoniranog puta i glasovi prigušeni navikom da se "ne diže buka". Na rubu jednog sela, dok smo snimali priču o uspešnom gazdinstvu, vlasnik se pred našim kamerama okrenuo ka radnicama i veselo im dobacio: „Smejte se, pokažite kako nam je lepo!“

Njihovi osmesi trajali su taman koliko i kadar. Van kadra, na njihovim dlanovima su bile oderotine od teškog fizičkog rada i umor koji je reporterka uočila, ali nije stao u kadar.

Ne tvrdimo da znamo sve o tom radnom mestu - za to su potrebne provere i institucije, ali znamo da nas je ova slika naterala da postavimo pitanje: ko stvarno nosi selo?

Jedno je sigurno, u ovoj priči su četiri linije iste istine: psihički teret nevidljivog rada, društveni obrasci koji ženu guraju u "prirodnu dužnost", tanak i nedovoljan oslonac institucija, kao i uporno rađanje novih poslova iza kojih stoje - pa, jednostavno rečeno, žene. Sve one zajedno crtaju mapu na kojoj se, pored prepreka, jasno vidi i naša ukupna snaga.

Preopterećenost i samoća u zajednici: Unutrašnji život koji se ne vidi

U potrazi za adekvatnim sagovornicama, koje mogu da makar zagrebu površinu teme o kojoj mnoge od nas nemaju priliku da saznaju dovoljno, Natalija Đurić, psihoterapeut pod supervizijom, govori o onome što se retko čuje jer je potisnuto u obrazac koji je čest u nas Srba, a to je "to tako treba".

- Najveće prepreke su izolacija, ograničen pristup obrazovanju i podršci, kao i osećaj da njihov glas nije dovoljno vrednovan. Tu su i nedostatak posla, niske zarade, čest neformalni rad i ekonomska zavisnost od supruga, što moće dovesti do osećaja bespomoćnosti i manjka kontrole nad sopstvenim životom - ističe nam Đurić.

Foto: Privatna fotografija

Ona dodaje da se u svakodnevici prepliću neplaćeni rad, briga o domaćinstvu i zemljištu, uz gotovo nikakvo vreme za sopstvene potrebe.

- Žene često imaju tendenciju da potcenjuju sopstvene potrebe i internalizuju poruku da nisu "dovoljno dobre". Iako žive u zajednici, njihove unutrašnje borbe ostaju nevidljive, što posebno kod mlađih žena stvara snažan osećaj usamljenosti. A psihološka podrška im je često nedostupna, što zbog novca, što zbog  fizičke udaljenosti.

Na pitanje kako izolacija i tradicionalne uloge menjaju samopouzdanje, Đurić je precizna:

- Vrednost žene meri se time koliko je dobra majka, supruga i domaćica, dok se sa druge strane retko prepoznaju talenti i postignuća. Ambicija se kažnjava podsmehom ili odbacivanjem. Ključ je u osnaživanju - razbijanju nametnutih uverenja i priznavanju da je njihov svakodnevni trud ogroman, a prepreke stvarne.

Radimo, ali se ne pitamo: Društveni okvir koji i dalje gura unazad

Nakon ovih prvih saznanja, priroda posla nas je okrenula ka institucijama i ka onome što država može da uradi. Kako se u selu "podrazumeva" i "zna" šta je ženin posao, pitali smo Snežanu Knežević, specijalizovanu zamenicu pokrajinskog zaštitnika građana - ombudsmana za ravnopranost polova, gde je mesto u toj realnosti života žena na selu.

- Žene na selu su raznorodna grupa, ali im je zajedničko da ni u društvu ni u lokalnoj zajednici nisu dovoljno prepoznate, a poslovi koje svakodnevno obavljaju su potcenjeni i nepriznati. Izložene su većem riziku od siromaštva, imaju manje izgleda da se zaposle, a usluge zdravstvene i socijalne zaštite su im nedovoljno dostupne. Infrastruktura je lošija, pristup obrazovanju otežan, a neplaćeni rad i nedovoljna participacija u odlučivanju ostaju pravilo - ne uvija Knežević.

Foto: https://www.ombudsmanapv.org/

Zamenica Pokrajinskog ombudsman naglašava da institucije često ostaju daleko - geografski i suštinski.

- Neophodno je sinhronizovati podršku na svim nivoima. Ne samo ručni rad i hrana, već programi moraju da prepoznaju i druge potencijale žena, uz kontinuiranu edukaciju, mentorstvo i konkretne mere koje podstiču žensko preduzetništvo. Lokalni programi u poljoprivredi treba da ciljaju grane kojima se pretežno bave žene. Treba nam umrežavanje, jasne informacije o konkursima i sredstva usmerena u prioritete koje same žene prepoznaju - zaključuje Knežević.

"Problem su neinformisanost i izlovanost": Bezbednost koja zavisi od tuđe volje

Tamo gde statistika izostaje, a teren progovara, susreću se zakon i navika. Bezbednost žena je veoma značajno pitanje, jer šta se događa iza zatvorenih vrata, onda kada selo ćuti?  Kada nasilje uđe u kuću, a selo se pravi gluvo i nemo, Lidija Mladenović, inspektor kriminalističke policije u penziji, govori jezikom prakse.

- Ženama sa sela poseban problem su neinformisanost, izolovanost i neadekvatan odnos države. Statistika kaže da je više slučajeva sa smrtnim ishodom u gradovima, ali na selu nasilje traje dugo, a žene često nemaju mogućnost da potraže pomoć i trpe fizičko, emocionalno, seksualno i ekonomsko nasilje, nažalost tradicionalno vaspitavane da je sramota o tome pričati - kaže Mladenović.

Foto: Privatna fotografija

Iz iskustva dodaje ono što se retko čuje javno.

- Dešavalo mi se da čujem kolege kako zameraju ženi što je prijavila "dobrog domaćina". Uvek sam govorila: bolji dobar razvod nego loš brak. Hitne mere i Zakon o sprečavanju nasilja u porodici pomogli su, ali veliki procenat žena iz seoskih sredina vraća se nasilniku, uverene da više ne smeju da traže pomoć. Potrebna je koordinacija policije, zdravstva, centara za socijalni rad i tužilaštva. Svuda, pa i u najmanjoj mesnoj zajednici - kategorična je ona.

A šta je rešenje? Kaže "vidljivo istaknuti brojeve telefona i poruku da je svaki vid nasilja krivično delo".

- Organizacija tribina često ne pomaže, jer žene iz straha neće doći. Sistem mora da ide ka njima - zaključuje inspektorka.

"Tri šerpe i tri varjače": Kako izgleda kada žene same izgrade posao

Ipak, svaka priča ima dve strane. Postoji trend osnaživanja i umrežavanja žena koje se pronalaze i u najmanjim sredinama, i njihovi glasovi i rad više nisu toliko izolovani i usamljeni kao što je možda bilo nekad. Već smo pisali o Jovani Živković iz Brusa, prehrambeni tehnolog i žena koja je osnovala "Varjaču" - mali biznis koji se bavi proizvodnjom džemova, ajvara i salata. Danas vodi firmu sa osam zaposlenih, od čega je šest žena iz okolnih sela.

Njena ideja vodilja nije bila samo proizvodnja, već i ekonomija dostojanstva. U prevodu, želela je da stvori radno mesto koji je je ne samo oslonac njenim zaposlenicama, već i  zajednica kao škola samopouzdanja.

Foto: Jovana Pavlović

Kada je prošla sve administrativne prepreke papirologije, APR-a, registra, poreskog, katastra i ugovora sa komunalnim i distribucijom, pa i prevazišla "nedostupnost usluga" koja je česta u manjim mestima (što predstavlja veliki problem), suočila se sa time da većina žena nema vozačku, a da su čak i autobusi retki. Ipak, iz tog lavirinta i peripetija nastao je tim.

- Prva zaposlena bila je žena koja je dobila otkaz u velikoj firmi. U sred avgusta, u 17 kvadrata, ložile smo smederevce i kuvale. Druga je postala majka sa 16 godina, isterana iz kuće, a danas mi je šefica proizvodnje, izuzetno pametna i sposobna. Treća radnica ima čak sedmoro unučića ali i dalje stiže sve. Četvrta je dve decenije negovala teško bolesnog muža. Ali sve rade, i sve nose  - s ponosom ističe Živković.

A zašto ostaju da rade čak i kada je posao možda težak.

- Zato što ovde sve funkcioniše bez dreke. Dolaze iz firmi gde je dreka "normalna", a ovde su cenjene. To im donosi rasterećenje i motivaciju - kaže i ističe da plata jeste važna, ali da je važnije je ono što menja kuću iznutra:  - Nova perspektiva jer drugačije gledaju na svoju decu, kako ih usmeravaju.

Kako sama ističe, one se ne bave samo proizvodnjom, već da je u pitanju "mala škola samopouzdanja, solidarnosti i glasa".

- Dan počinje kafom i kratkim dogovorom: gore "sladak" program (voće), dole "slani" (povrće). A ime je došlo samo, krenule smo sa tri varjače i tri šerpe, a posle dva sata nam je zatrebala još jedna, pa još jedna - priseća se ona.

„Između prepreka i nade: Život žena na selu nosi i izazove i snagu“

Da se vratimo na početak. Na terenu smo videli radnice koje su, bar tog jutra, delovale iscrpljeno i potisnuto. Ne tvrdimo da su eksploatisane, ali smo gotovo sigurne da  postoji realna mogućnost da se žene u ruralnim sredinama suočavaju sa "dvostrukim opterećenjem", na poslu i kod kuće, uz otežan pristup uslugama, pravima i podršci. I tvrdimo da, kada se pojavi preduzetnica poput Jovane, koja posao gradi na poštovanju i solidarnosti, menja se težište moći, a sa njim i slika sela.

Kada se sabere sve što smo čule, priča se slaže sama od sebe.

Kako bi se ta slika zaokružila i iz ugla struke koja prati život u zajednici, u razgovor se uključuje Tatijana Milić Mandić, diplomirani socijalni radnik i sistemski porodični psihoterapeut. Njena iskustva sa terena otkrivaju da iza svakog napora da se osnaže žene na selu stoji čitava mreža prepreka – često nevidljivih, ali duboko ukorenjenih u svakodnevici.

Žene na selu u Srbiji često se suočavaju sa kombinacijom prepreka kada pokušavaju da ostvare svoja socijalna i radna prava. To uključuje nedostatak informacija o pravima i mogućnostima, tradicionalne rodne stereotipe koji ograničavaju njihovu ulogu u zajednici, teškoće u pristupu tržištu rada i finansijama, kao i infrastrukturne izazove poput udaljenosti od posla ili ograničenog interneta - objašnjava Milić Mandić.

Foto: Privatna arhiva

Kao neko ko godinama radi sa ženama u ruralnim sredinama, ističe da institucije u Srbiji imaju programe podrške namenjene upravo njima, ali da ti mehanizmi i dalje nisu dovoljno široko dostupni.

Postoje lokalne inicijative i državni programi koji nastoje da omoguće bolju edukaciju, pristup tržištu rada i socijalnu podršku. Ipak, obim tih programa još uvek nije dovoljno veliki da dopre do svih žena, a njihova promocija i kapaciteti mogu se dodatno unaprediti. Važno je, međutim, primetiti da postoji sve veća svest i inicijativa da se situacija poboljša, što daje nadu da će podrška postati dostupnija i efikasnija - kaže ona.

Govoreći o životu žena na selu danas, Tatijana naglašava da on nosi i izazove i snagu.

Najveće prepreke sa kojima se susreću su tradicionalni rodni stereotipi, nedostatak informacija o svojim pravima i otežan pristup poslu i finansijama. Ipak, žene pokazuju izuzetnu upornost i kreativnost – razvijaju male biznise, brinu o porodici i zajednici, pronalaze načine da unaprede svoj život i život svoje dece, i traže nove prilike za napredak. Upravo ta otpornost, inovativnost i posvećenost pokazuju njihov veliki potencijal i daju nadu da se izazovi mogu prevazići - zaključuje Milić Mandić.

Ne tvrdimo, već pitamo

Psihološkinja opominje na tihe lomove iznutra, nevidljiv teret koji se taloži godinama dok se tuđe potrebe stavljaju ispred svojih. Zamenica Pokrajinskog ombudsmana crta putanju ka spoljnim osloncima, na umrežavanje, programe, konkretne usluge i sredstva koja moraju da prate stvaran život, a ne zamišljene poslove. Kriminološkinja spušta temu na prag svake kuće, bezbednost žena koja ne sme da zavisi od stida i tuđe dobre volje, već od sistema koji kuca na vrata žene, a ne obrnuto. A preduzetnica pokazuje šta se dogodi kad se krene iznutra, jer dostojanstvo zaposlenja i adekvatno radno okruženje podiže glavu, vraća samopouzdanje i menja način na koji majke vaspitavaju decu. Ćerke posebno.

Između te četiri linije, selo prestaje da bude razglednica. Postaje mesto gde se život rešava u hodu - ponekad uz šapat, ponekad uz osmeh koji traje tačno koliko kadar. Ali svuda gde se pojavi oslonac, tišina koja radi postaje glas koji se čuje.

Zato je važno naglasiti - ovo nije priča o problemu, nego o raspodeli moći. Ako želimo selo koje živi, moramo videti žene koje ga drže. Njihov rad više ne sme da bude neplaćen, njihova bezbednost ne sme da bude pregovaračka kategorija, a njihova budućnost ne sme da zavisi od tuđeg raspoloženja.

(Ona.rs)