Omiljeni srpski pisac zbog nje prodao sve što je imao, a pričali su da je vara: Na samrti izgovorio dve reči
Ljubavna priča Miloša Crnjanskog i Vidosave Vide Ružić bila je sve samo ne obična - više nalik na melanholičan roman nego na stvaran život. Bio je to scenario kakav bi i sam Crnjanski verovatno napisao: pun čežnje, naglih prekida, sudbonosnih povrataka.
Kako su se upoznali Miloš i Vida?
Miloš Crnjanski i Vida Ružić su se upoznali na predavanju iz istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Vida, ćerka predratnog ministra i jedna od najlepših devojaka prestonice, bila je oličenje beogradske elite. Miloš, s druge strane, bio je večiti buntovnik, povratnik iz Prvog svetskog rata.
Njena porodica se oštro protivila toj vezi, sanjajući za Vidu stabilnost, a ne siromašnog pesnika. Priča kaže da je Vida, prkoseći svima, sela u voz za Pariz kako bi pobegla od pritiska porodice, ali je Miloš, vođen neobuzdanom strašću, rasprodao sve što je imao - uključujući i porodični prsten kao i kuću roditelja, kako bi kupio kartu za isti taj voz. To je bio trenutak koji je definisao njihovu sudbinu: od tog dana, njihovi životi postali su neraskidivo vezani za šine, kofere i neizvesnost.
Nemir pisca i mir žene
Vida je bila smerna i tiha osoba, ali ta njena stabilnost nikada nije mogla u potpunosti da ukroti njegovu nemirnu prirodu. Crnjanski je bio čovek kontrasta - genije i prznica, salonski diplomata. On je bio pesnik koji je celog života tražio ono mitsko "negde drugde", dok je Vida bila žena koja je pokušavala da to apstraktno "negde" pretvori u opipljiv dom, makar se on nalazio u iznajmljenim sobama širom Evrope.
Njihov zajednički život, a naročito decenije provedene u emigraciji u Londonu, bio je obeležen teškom borbom za opstanak. Od diplomatskog sjaja i prijema u Rimu i Berlinu, stigli su do hladnog londonskog asfalta gde je veliki pisac radio kao obućar i raznositelj knjiga, dok je Vida plela džempere i šila haljine za londonske dame kako bi preživeli.
Uvek je bila njegova podrška te je zapisano da je rekla "da desetine njenih haljina ne vrede kao jedna njegova rečenica".
Tiha tačka oslonca u oluji seoba
Njihova veza nikada nije bila lak i linearan put. Bilo je tu dugih perioda otuđenja, nesporazuma i emotivne udaljenosti. Miloš Crnjanski je umeo dramatično da odlazi, da se povuče u svoj svet pisanja. Pripisivali su mu razne flertove i afere, ali Vida je ostajala njegova jedina i stvarna tačka oslonca. Iako je u podsvesti znala i videla kako se on ponaša, na kraju ga je prihvatala jer je radovalo što se uvek njoj vraćao u krevet, a nije ostajao kod neke druge. U toj dinamici večitog lutanja rađala se njihova lična drama: ljubav koja nikada ne prestaje, ali koja istovremeno odbija da miruje.
Tišina na kraju puta
U kasnijim godinama, kada su se životne i istorijske oluje konačno stišale, a oni se 1965. godine trijumfalno, ali umorno vratili u svoj Beograd, ostala je samo ta tiha, zrela i apsolutna bliskost. Više nije bilo potrebe za dokazivanjem, za velikim rečima ili scenama. Ostalo je samo biće uz biće. Vreme, koje ih je decenijama iskušavalo i razdvajalo, na kraju je ipak kapituliralo pred onim što je između njih postojalo od samog početka.
Kada je Miloš Crnjanski krajem 1977. godine osetio da mu se bliži kraj, u bolnici je odbijao hranu i lekove, želeći da ode tiho, pod sopstvenim uslovima. Poslednje reči koje je izgovorio, okrećući se ka zidu, bile su svedočanstvo o njegovoj večnoj muzi: „Vode Vido...“
Samo deset meseci kasnije, Vida je preminula, dokazavši da život bez njega za nju više nije imao nikakav smisao. U svom testamentu ostavila je želju da njene kosti počivaju u istoj grobnici sa Miloševim. Nažalost, zbog problema sa vlastima njihova poslednja želja nije bila ispunjena.
(Ona.rs)