Marko Aurelije je pre 2.000 godina napisao reči koje danas pogađaju pravo u srž: "Kafa se hladi, dan prolazi"
Čajnik lagano ključa u kuhinji. Jutarnje svetlo pada preko stola pod neobičnim uglom, onako kako ume samo u ranim satima. Para se podiže iz šolje kafe, dok se napolju polako bude automobili, komšije i grad. Sve je tu, pred nama, a ipak smo često negde sasvim drugde.
Dok kafa stoji na stolu i polako se hladi, mnogi od nas već vode razgovore koji se još nisu dogodili. Vraćamo se na rečenice koje smo izgovorili prošle nedelje, razmišljamo šta smo mogli da uradimo drugačije ili unapred zamišljamo situacije koje nas tek čekaju. Kada konačno otpijemo gutljaj, kafa više nije topla, jutro je odmaklo, a trenutak koji smo imali već je prošao.
Upravo o tome je pre gotovo dve hiljade godina pisao rimski car i filozof Marko Aurelije. U svojim "Meditacijama", privatnim beleškama koje nikada nije ni planirao da objavi, ostavio je misao koja danas zvuči iznenađujuće savremeno: "Svako od nas živi samo sada, u ovom kratkom trenutku. Sve ostalo je ili već proživljeno ili je nemoguće videti."
Problem koji povezuje rimskog cara i savremenog čoveka
Kada danas čitamo Marka Aurelija, lako je zaboraviti da je reč o čoveku koji je upravljao jednim od najvećih carstava u istoriji. Ipak, ono što iznenađuje jeste koliko su njegove brige slične našima. Pisao je o prolaznosti, strahu, mišljenju drugih ljudi, pritisku odgovornosti i pokušaju da pronađe mir u svetu koji nikada nije potpuno pod kontrolom.
Možda upravo zato njegove reči i dalje imaju težinu. Iza njih ne stoji čovek koji je pronašao sve odgovore, već neko ko se svakodnevno borio sa istim mislima koje i danas okupiraju ljudski um.
Teoretski, svi znamo da ne možemo promeniti prošlost i da ne možemo predvideti budućnost. Međutim, znati to i zaista živeti u skladu sa tim dve su potpuno različite stvari. Naš um ima naviku da stalno odlazi tamo gde trenutno nismo. Nekada se vraća starim greškama, nekada pokušava da kontroliše ono što tek dolazi, a veoma retko ostaje tamo gde se život zaista odvija.
Gotovo polovinu života provedemo mislima negde drugde
Zanimljivo je da su do sličnog zaključka došli i istraživači sa Harvarda. U studiji koja je pratila više od dve hiljade ljudi tokom svakodnevnih aktivnosti, učesnici su u nasumičnim trenucima odgovarali na pitanja o tome šta rade, kako se osećaju i da li su mislima usmereni na ono što se dešava u tom trenutku.
Rezultati su pokazali da ljudski um luta gotovo polovinu vremena dok smo budni. Drugim rečima, veliki deo života provodimo razmišljajući o nečemu što nije ovde i nije sada.
Istraživači su primetili i još nešto. Ljudi su uglavnom bili manje zadovoljni kada su im misli lutale, bez obzira na to čime su se u tom trenutku bavili. To ne znači da je svako maštanje loše niti da je moguće stalno biti potpuno prisutan, ali pokazuje koliko često propuštamo sopstveni život dok pokušavamo da živimo u nekom drugom vremenu.
Zašto je važno da se povremeno vratimo sebi
Marko Aurelije nije pisao priručnik za savršen život. Njegove beleške više liče na razgovor koji čovek vodi sam sa sobom kada pokušava da ostane priseban usred haosa. Zato se iste teme stalno ponavljaju kroz njegove zapise. I njemu je pažnja lutala. I njega su opterećivale stvari koje nije mogao da promeni.
Možda je baš u tome najveća vrednost njegove filozofije. Ne traži od nas da budemo savršeni, niti obećava da ćemo jednom zauvek naučiti da živimo u trenutku. Podseća nas samo da se vratimo kada primetimo da smo odlutali.
To može biti sasvim običan trenutak. Šetnja bez telefona u ruci. Ukus prve jutarnje kafe koji zaista primetimo. Razgovor tokom kojeg ne razmišljamo o tome šta ćemo sledeće reći. Sitnice koje deluju nevažno, a od kojih se zapravo sastoji najveći deo života.
Možda upravo zato rečenica koju je rimski car zapisao pre skoro dve hiljade godina i dalje zvuči toliko poznato. Ne zato što nudi konačno rešenje za sve naše brige, već zato što nas podseća na nešto što svakodnevno zaboravljamo. Dok pokušavamo da popravimo juče i kontrolišemo sutra, život se odvija pred nama, tih i običan. A upravo u tim naizgled nevažnim trenucima često se krije mnogo više nego što primećujemo.
(Ona.rs)