Ovih 7 žena je u skupštini odlučivalo o sudbini Srbije, dok su Evropljanke čekale pravo glasa

 
  • 0

Pre više od jednog veka, 25. novembra 1918. godine, u Novom Sadu dogodio se istorijski preokret koji je obeležio ne samo budućnost Vojvodine već i borbu žena za politička prava. Na Velikoj narodnoj skupštini doneta je odluka o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, a među 757 poslanika našlo se i sedam žena. U vremenu kada su žene u mnogim evropskim državama tek sanjale o pravu glasa, one su dobile priliku da učestvuju u donošenju odluka od najvećeg državnog značaja.

Bio je to trenutak u kojem su se ukrstile dve velike istorijske težnje - ujedinjenje Srba sa obe strane Save i Dunava i borba za ravnopravnost žena. Kako navodi portal "P-portal", posebno je značajno što su žene u tadašnjoj Južnoj Ugarskoj, odnosno na prostoru današnje Vojvodine, dobile pravo glasa i mogućnost da budu birane. Među izabranim poslanicama bile su Milica Tomić, Mara Malagurski, Anastasija Manojlović, Marija Jovanović, Olga Stanković, Katica Rajčić i Manda Sudarević.

Ovaj demokratski iskorak bio je rezultat dugogodišnjeg zalaganja žena za obrazovanje, društveni položaj i politička prava. Njihova borba nije počela 1918. godine - iza nje su stajale generacije obrazovanih i hrabrih žena koje su se suprotstavljale ograničenjima vremena u kojem su živele.

Žene koje su izborile pravo da odlučuju o budućnosti

Početkom 20. veka feminističke ideje sve snažnije su dopirale do srpskih sredina, kako u Kraljevini Srbiji, tako i na teritorijama izvan njenih granica. Jedna od prvih predstavnica ženskog pokreta bila je novosadska glumica i novinarka Draga Dejanović (1840-1871), koja se zalagala za obrazovanje žena i njihovo ravnopravnije mesto u društvu.

Posebno važnu ulogu imao je Srpski narodni ženski savez, osnovan 1906. godine, na čijem se čelu nalazila Savka Subotić. Tokom Prvog svetskog rata, njegove članice nastavile su da se bore za prava žena, ali i da upozoravaju međunarodnu javnost na stradanje srpskog stanovništva.

Godine 1916., dok su se nalazile u izbeglištvu u Ženevi, članice Saveza uputile su javni apel Internacionalnoj feminističkoj alijansi, tražeći da se spreči deportacija devojaka i žena uzrasta od 13 do 40 godina u Austriju, gde su, prema njihovim navodima, bile izložene teškim poniženjima. Dve godine kasnije, Savez je poslao pismo i gospođi Pankherst, u kojem je predstavljena i politička platforma borbe za ujedinjenje južnoslovenskih naroda.

Žene su tokom Prvog svetskog rata imale i izuzetno značajnu ulogu u pomoći vojsci i stanovništvu. Svedočenja o njihovom radu kao lekarki i bolničarki ostala su među najpotresnijim zapisima iz tog perioda. Njihov doprinos pokazao je da žene nisu samo posmatračice istorijskih događaja, već i njihove aktivne učesnice.

Kako je doneta odluka o prisajedinjenju

Posle proboja Solunskog fronta i kapitulacije Centralnih sila, raspad Austro-Ugarske postao je izvestan. U novembru 1918. formiran je Narodni odbor Srba u Ugarskoj, okupljen oko ideje da svaki narod ima pravo da odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Planirano je održavanje velike skupštine na kojoj bi učestvovali predstavnici srpskog naroda u Ugarskoj, ali i drugih južnoslovenskih naroda i svih onih koji su podržavali stvaranje zajedničke države sa Srbijom. U rad su bili uključeni predstavnici različitih političkih grupacija, među kojima su bili radikali, demokrate i socijalisti.

Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena iz Banata, Bačke i Baranje zakazana je za 25. novembar 1918. godine u Novom Sadu. Izborni red predvideo je 211 izbornih jedinica, a pravo glasa imali su svi stanovnici stariji od 20 godina, bez obzira na pol. Na svakih hiljadu stanovnika birao se jedan poslanik, dok su na 1.500 stanovnika birana dva.

Dan ranije, 24. novembra, održan je zbor na kojem su predstavnici Srema odlučili o njegovom prisajedinjenju Srbiji. Njihov predstavnik Žarko Miladinović učestvovao je i na skupštini u Novom Sadu narednog dana.

Istorijski dan u novosadskom hotelu Grand

Na Veliku narodnu skupštinu 25. novembra 1918. godine stiglo je 757 poslanika. Bio je ponedeljak, hladan i prožet susnežicom, ali je u Novom Sadu održan događaj koji će ostati upisan u istoriju.

Skupština je zasedala u balskoj dvorani hotela Grand, na mestu na kojem se danas nalazi zgrada Vojvođanske banke, na Trgu Svetozara Miletića. Među poslanicima su bile i žene koje su prvi put dobile priliku da neposredno učestvuju u političkom odlučivanju na ovako važnom skupu.

Posebno je zanimljivo što je upravo tog dana preminula Savka Subotić, jedna od najzaslužnijih žena za razvoj ženskog pokreta u Vojvodini. Njena smrt dogodila se u trenutku kada je ostvarenje ideja za koje se godinama zalagala postalo stvarnost.

Događaj je ovekovečen i na velikoj slici slikara Anastasa Bocarića, dimenzija 3,20 puta dva metra. Delo su finansirali subotički poslanici, a na njemu su prikazane i poslanice iz Subotice, zajedno sa drugim istaknutim učesnicima skupštine. Slika se čuva u Gradskom muzeju u Subotici, dok je na reversu u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Šta je odlučeno 25. novembra 1918. godine?

Odlukama Velike narodne skupštine Banat, Bačka i Baranja politički i privredno su se odvojili od Austro-Ugarske. Istovremeno su obrazovani Narodni savet i Narodna uprava kao privremeni organi vlasti, do prisajedinjenja Kraljevini Srbiji.

Ova odluka bila je deo šireg procesa stvaranja zajedničke države južnoslovenskih naroda. Njeni obrisi prethodno su dogovoreni Niškom deklaracijom iz 1914. godine i Krfskom deklaracijom iz 1917. godine, dok je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca proglašena u Beogradu 1. decembra 1918.

Velika narodna skupština izabrala je i predstavnike koji su trebalo da zastupaju interese ovih krajeva u pregovorima u Beogradu i Zagrebu. Među njima su bili Jaša Tomić, Blaško Rajić, Jovan Manojlović i Vasa Stajić. Vlada Kraljevine Srbije zamoljena je da zastupa interese stanovništva ovih oblasti na Mirovnoj konferenciji u Parizu, a predviđena su i prava manjinskih naroda koji bi nakon razgraničenja ostali izvan granica svojih matičnih država.

Milica Tomić - žena koja je ostavila trag u istoriji

Među sedam poslanica Velike narodne skupštine posebno mesto zauzima Milica Tomić (1859-1944), ćerka Svetozara Miletića i supruga političara Jaše Tomića. Bila je obrazovana žena koja je govorila francuski, engleski, nemački i mađarski jezik, a školovala se u Pešti i Beču, gde je objavljivala i književne radove.

Svoj novinarski i politički angažman započela je kroz rad u očevom listu "Zastava". Godine 1885. donela je novine u miraz Jaši Tomiću, jednom od istaknutih predstavnika radikalskog krila Srpske narodne slobodoumne stranke.

Njihov život obeležio je i jedan od najpoznatijih političkih i ličnih sukoba u tadašnjoj Vojvodini. Miša Dimitrijević, politički protivnik Jaše Tomića, došao je do privatnog pisma koje je Milica, pre udaje, napisala svom vereniku Branku Petroviću, pravniku iz Bečkereka. Objavio ga je u listu "Branik", što je izazvalo veliki skandal i dodatno zaoštrilo sukobe među političkim protivnicima.

Jaša Tomić je 4. januara 1890. godine na železničkoj stanici u Novom Sadu ubio Dimitrijevića, ubovši ga nožem u grudi. Ovaj događaj ostao je poznat kao "tucindanska tragedija". Dok su jedni Tomićev postupak pravdali odbranom časti supruge, drugi su ga osuđivali kao zločin. Među njegovim oštrim kritičarima bio je i pesnik i publicista Laza Kostić.

Posle šest godina provedenih u zatvoru, Jašu Tomića dočekalo je, prema istorijskim zapisima, oko pet hiljada žena. Iako je njegov život obeležio ovaj tragični događaj, Milica je nastavila sopstveni društveni i prosvetni rad.

Zalaganje za obrazovanje žena i njihovo aktivnije učešće u javnom životu postalo je jedan od najvažnijih delova njenog angažmana. Osnovala je žensku čitaonicu "Posestrimu", koja je proistekla iz okupljanja poznatog kao "Poselo Srpkinja", zalagala se za obrazovanje žena sa sela i pokrenula dobrotvorni fond namenjen bolesnim i siromašnim ženama.

Godine 1911. pokrenula je časopis "Žena", koji je obrađivao teme svakodnevnog života, majčinstva i porodice, ali i pitanja ženskog obrazovanja, jednakosti i prava glasa. Časopis je izlazio do 1914. godine, a potom je obnovljen 1918. i nastavio da izlazi do 1921.

Više od jednog veka kasnije, 25. novembar 1918. ostaje važan datum ne samo zbog političke odluke o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, već i zbog žena koje su tada dobile priliku da budu deo istorije. Njihovo učešće na Velikoj narodnoj skupštini bilo je veliki iskorak u borbi za političku ravnopravnost i podsetnik da su se prava koja danas deluju podrazumevano nekada osvajala hrabrošću i upornošću.

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Video: Srušio se avion kod Stare Pazove

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Najnovije iz rubrike Budi jaka