
Pitala sam se da li usvojenog sina mogu da volim kao da je MOJ; volela bih da sam 1 stvar uradila drugačije
Sumirano
- Usvajanje kao izazovna i lepa odluka.
- Proces usvajanja posle neuspešnih pokušaja vantelesne oplodnje.
- Levi usvojen dve nedelje pre drugog rođendana.
- Roditelji suočeni sa osećajem pripadnosti i odgovornosti.
- Levi mešovitog porekla roditelji nisu dovoljno senzitivni na različitost.
- Levi nema želju da pronađe biološku porodicu.
- Razlike između Levija i roditelja u interesovanjima i stavovima.
Usvajanje je jedna od najizazovnijih, ali i najlepših životnih odluka koje jedan bračni par može doneti. Put do roditeljstva je često ispunjen preprekama, sumnjama i neizvesnostima. Za mnoge, usvajanje znači otvoriti srce i dom detetu i prihvatiti ljubav i odgovornost prema nekom drugom kao da je svoje vlastito.
Ovo je priča o jednoj majci koja je usvojila sina i kako je to zapravo možda moglo drugačije da se desi.
"Kada smo usvojili Levija 2004. godine, dve nedelje pre njegovog drugog rođendana, provela sam narednih dvadesetak godina brinući da li to radim kako treba. Znam da je to uobičajen osećaj kod većine roditelja, ali možda je kod usvojitelja još izraženiji.
Osećaj pripadnosti je još jedna stvar. I sada mi se često postavlja pitanje: da li on pripada meni? Ili je samo na pozajmici dok ga ja čuvam za nekog drugog?
Osećala sam to intenzivnije u poslednjoj godini, jer je Levi zbog posla često boravio u inostranstvu na duže periode. Kao talas, uvek se vraćao, ali nikad nije ostajao, i ja moram da se ojačam zbog njegove odsutnosti, a zatim ponovo da se omekšam kad se vrati", priča ova žena.
Morali smo da ga pustimo, ali on nikada nije bio naš da ga damo
"Moj muž Gari i ja smo započeli proces usvajanja posle tri neuspešna i teška pokušaja vantelesne oplodnje. Uzeli smo godinu dana pauze da razmotrimo naše opcije - da putujemo svetom, promenimo karijere, napišemo roman, ali želja da postanemo roditelji nas je vratila nazad.
Prijavili smo se u agenciju za usvajanje i tokom narednih šest meseci prošli kroz rigoroznu procenu u kojoj su nas ispitivali o našem detinjstvu i porodičnim odnosima, mentalnom zdravlju i emotivnoj stabilnosti, kao i o našim stavovima prema obrazovanju, ishrani, rasi i seksualnoj orijentaciji. Morali smo da se suočimo sa svojim očekivanjima i motivacijama za postajanje roditeljima i da budemo ocenjeni da li bismo u tome bili dobri. Što je i sasvim logično.
U srcu usvajanja leži jedno osnovno pitanje - da li mogu da volim tuđe dete? Zapuštaš se u doživotni odnos sa strancem, koji je verovatno bio odvojen od bioloških roditelja i prošao kroz sistem staranja, možda doživevši zlostavljanje ili zanemarivanje. Znali smo svoje granice i bili spremni da čekamo pravo dete. Posle dve duge godine lažnih početaka, podignutih nada i razočaranja, konačno smo pronašli Levija. Uleteo je u naše živote kao mali, glasni tornado", opisuje sam početak ova žena.
Shvatili su da ga vole kao nikoga do sada
"To je bio skok vere i iako bih za njega skočila pod autobus, morala sam da čekam da ljubav dođe. Žene koje rađaju prirodno imaju devet meseci trudnoće u kojima mogu da se pripreme i povežu sa svojim bebama, gradeći taj odnos dok beba raste. Levi je došao kao potpuno razvijeno, (gotovo) pričajuće i hodajuće dete, koje je bilo podjednako divno i tiranski zahtevno. U međuvremenu, ja sam se osećala kao prevarant, izjavljujući svima koji su želeli da slušaju - prodavcima, vozačima autobusa, mamama u parkovima - 'On je usvojen' - da bi mi oprostili moju nespretnost. Nije pomoglo ni to što nas je prve šest nedelja oboje zvao Gari.
Prošlo je godinu dana pre nego što je pravno usvajanje bilo završeno. Do tada smo bili na ivici živaca, prepali se svaki put kad bi pao i udario se u glavu, misleći da će ga socijalne službe vratiti. Lako smo se uplašili i bili zastrašeni na aerodromima zbog imigracije kada smo putovali u inostranstvo, jer je u pasošu imao drugačije prezime od nas.
Sada mi je žao što nisam mogla da opustim vilicu i više uživam u tim ranim godinama. Čeznem da provedem jedan dan s njim kad je imao četiri godine, bez da stalno proveravam telefon zbog posla, živeći u strahu od izliva besa, preplavljena osećajem nesposobnosti ili iritirana stalnim pričanjem i zahtevima za pažnju. Danas moram da zakažem termin da bih razgovarala sa njim", kaže ova žena, pokazujući dozi kajanja što se nije više opustila u samom početku odnosa sa Levijem.
Ponašali su se kao pravi roditelji
"Levi je bio, i dalje je, prilično opuštena osoba sa vedrim karakterom. Prve dve godine života bio je sa hraniteljima koji su ga s ljubavlju i dosledno negovali, i brzo se vezao za nas. Roditelji smo bili kao naši prijatelji sa svojom decom - vikali smo na njega, koristili 'kazneni korak' i ponekad ga slali u sobu. Nismo praktikovali terapijske metode roditeljstva koje se danas preporučuju usvojiteljima, a zasnivaju se na povezivanju umesto na kažnjavanju.
Sada, kao kvalifikovani savetnik, mnogo više znam o mogućim problemima vezanosti i, gledajući unazad, volela bih da sam bila nežnija i manje 'kaznena'. Osećam krivicu zbog toga, ali Levi tvrdi da nema sećanja na grubo postupanje. 'Mogao bih da lažem i kažem da je to bilo užasno iskustvo, ali mislim da mi je život bio prilično lak', rekao je on jednom bezbrižno.
Ipak, jedna stvar na koju nas je upozorio jeste različitost. Levi je mešovitog belog i afro-karipskog porekla, dok smo Gari i ja oboje beli. Mislili smo da će mu život u multikulturnom Londonu pružiti odgovarajuće okruženje za istraživanje njegovog etničkog porekla, ali sada znamo da nismo bili dovoljno osetljivi na njegovu različitost kada smo ga poslali u (pretežno belu) privatnu školu, umesto u lokalnu državnu.
'Da li sam kao dete bio okružen dovoljno različitosti? Ne, naravno da nisam. Više bih imao koristi da sam bio u raznovrsnijem okruženju. Ipak, akademski sam napredovao jer sam išao u privatnu školu', rekao je Levi.
Uvek sam očekivala da će Levi želeti da pronađe biološku porodicu i obećali smo mu podršku ako se za to odluči. Očekivali smo to tokom burnih godina adolescencije, da izgovori 'niste moji pravi roditelji' i kasnije, u zrelijim godinama. Ali za sada ga to ne zanima, što je s jedne strane olakšanje, a s druge stalna briga. Da li je možda previše distanciran od svog porekla?", opisuje trenutno osećanje ova žena.
Nikada nije izrazio želju za njima
"Možda će jednog dana pročitati pismo koje mu je njegova biološka majka napisala kada je odveden u starateljstvo. Ali za sada, pismo je zakopano u njegovoj kutiji uspomena, zajedno sa njegovim čestitkama, pismima i sitnicama.
Kako odrasta, naše razlike postaju jasnije: on je konzervativniji od nas, voli igrice i EDM (elektronsku plesnu muziku), ne kuva i ne priča voljno (barem sa nama) o emocijama. Ali deli naš smisao za humor, voli umetnost, životinje, putovanja i elegantne večernje izlaske. On je i njegova ličnost i naš sin, i za njega je negovanje uvek bilo važnije od prirode. 'Kako ja to gledam, moji roditelji su me izabrali. Kako to ikada može biti loša stvar?", objašnjavao je ovaj dečko, a sve prenosi njegova majka.
(Ona.rs/The I paper)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: Tatjana preuzela brigu o detetu koje su roditelji ostavili jer boluje od najteže bolesti na svetu
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.