• 1

Mir-Jam, srpska kraljica ljubavnih romana: Volela je hrabro, a nikad se nije udala

O životu pionirke srpskog novinarstva zvanično se ne zna dovoljno; daleko je više nagađanja i pretpostavki koje su gotovo jednako maštovite kao i njeni romani

  • 1

Iza imena čuvene spisateljice Mir Jam koja je preminula na današnji dan pre tačno sedam decenija, krila se publicistkinja i jedna od retkih novinarki tog vremena - Milica Jakovljević.

O životu pionirke srpskog novinarstva, koja je rođena u Jagodini 22. aprila 1887. godine, a detinjstvo provela u Kragujevcu, zapravo se zvanično nedovoljno zna. Daleko je više nagađanja i pretpostavki koje popunjavaju praznine uglavnom o njenom privatnom životu u zrelijim godinama.

Detinjstvo i mladost provela je u Kragujevcu, a završila je i Višu žensku školu u Beogradu  gde se školovala za učiteljicu. Od 1906. do 1919. godine radila je kao seoska učiteljica, sa prvom službom u selu Krivi Vir, podno Rtnja. Posle Prvog svetskog rata Jakovljevićeva se preselila u Beograd, kako bi započela karijeru kao novinarka.

Prema sopstvenim rečima (u pismu upućenom Udruženju novinara Srbije) Milica Jakovljević započela je novinarsku karijeru 1. juna 1921. i radila neprekidno do 6. aprila 1941. godine.

Prvih pet godina provela je u „Novostima” a narednih 15 u „Nedeljnim ilustracijama”. Celu novinarsku karijeru radila je pod pseudonimom Mir-Jam, pod kojim je počela da piše i romane, veoma popularne između dva rata.

Povučena, ekscentrična i intrigantna

U stanu u beogradskoj Molerovoj ulici Milica je pisala o ljubavi, braku i životu građanske klase u Jugoslaviji, dok je javnost bila intrigirana njenom u isto vreme i povučenom i ekscentričnom ličnošću.

Pažljivo je radila na imidžu usamljenice dok su je sugrađani često viđali kako šeta Kalemegdanom “zanosna u ljubičastoj pelerini, doterana i negovana, sa dugim loknama, lepa i smerna Mir Jam, patrijarhalna devojka iz dobre kuće”. Kako Vikipedija prenosi sećanja glumice Nevenke Urbanove, Jakovljevića je bila "lepa, raskošna plavuša koja je na plaži čitala Rablea u originalu."

Osim što je tečno govorila francuski i ruski, i bila obrazovana i pametna, uživala je i u svojoj samostalnosti.

Uspešan beg od braka

Uprkos činjenici da je pisala o ljubavi i braku, Milica se nikada nije udala, a o njenom privatnom životu se mnogo više nagađalo nego što se zaista znalo.

Kao veliki ljubitelj pozorišta, veoma je volela glumce sa kojima se intezivno družila. Često je odlazila na predstave i bila poznata po tome što je slala cveće i druge znakove pažnje i divljenja nosiocima glavnih uloga koji su imali njene simpatije.

Tako se, kada je napunila 40 godina, pričalo po beogradskim kuloarima, da je u svom stanu počela da se viđa sa glumcem Božidarom Božom Nikolićem, koji je bio pet godina stariji od nje... i udovac. Navodno su, što nikada nije zvanično potvrđeno, bili u vezi čitavih deset godina, a rastali su se (opet navodno) jer Mir-Jam nije želela da kruniše vezu sa brakom.

Sama veza praćena je samo u naznakama koje je Beograd tumačio na svoj način. Upadljivo, posle svake premijere, dok je još bio na sceni, Nikolić je primao poseban dar. Bez izostanka, kada bi glumci izašli da pozdrave oduševljenu publiku praćeni aplauzom, radnici iz pozorišta bi pred njega izneli korpu od belog pletenog pruća sa drškom u obliku srca ukrašenu crvenom mašnom, u kojoj su uvek bile divne crvene ruže.

Svi su "znali" da ih je slala upravo Mir-Jam, koja nije propuštala nijedan njegov nastup.

Uprkos tome što se nikada nisu pojavljivali zajedno u javnosti, dosta su putovali i Boža je često posećivao Milicu u njenom stanu. Te posete su, prema pričama znatiželjnih komšija, bile kratke i uvek u granicama pristojnosti.

Osim jednom.

Poljubac u Tivoliju

Naime, kako prenosi 011.info, radoznale komšije jednom prilikom je zaprepastila žestoka prepirka koja je dopirala kroz otvoren prozor Miličinog stana. Neki su tvrdili da su čak su i šerpe "letele" na ulicu, dok su se drugi zadržali samo na "letećim šoljicama".

Zabrinuti građani odmah su pozvali žandarma koji je upao u stan i zatekao spisateljicu i glumca potpuno smirene. Navodno, kako su objasnili organu reda, samo su uvežbavali pozorišnu scenu. Incident je prošao bez posledica i nikada se ništa, uprkos budnom oku komšiluka, slično nije dogodilo. Pričalo se da glumac čak nikada nije ni prespavao kod voljene.

Ova ljubav okončana je gotovo neprimetno. Nije bilo najave rastanka beogradskog para, jedino što se dogodilo je da, posle jedne Božine premijere, čuvena korpa sa ružama - nije stigla. Milica je i tad bila u publici, oduševljena predstavom, ali ruže su izostale.

Važno mesto u njenom životu zauzimao je i Slovenac Vitoj. Njemu je posvetila i roman "U slovenačkim gorama", a kako je i sama napisala, sa njim se prvi put i poljubila.

- Drugog dana ja i Vitoj izašli smo pre podne sami u šetnju. Vodio me u park Tivoli. Kako je to divan park, svetao, pun cveća, pokraj jednog malog jezerca. Seli smo na klupu. Pričali i zaćutali. Ptičice su cvrkutale oko nas, deca se u dolini igrala, senke drveća pokrivale nas, jezero je bilo mirno, a moja duša ustalasana. Vitoj mi se najednom naže niže, obgrli mi ramena i poljubi mi usne - otkrila je u svojoj autobiografiji.

Osporavani borac za ženska prava

Iako je “kraljica ljubavnih romana”, kako su je nazivali, osvojila čitalačku publiku stare Jugoslavije laganom prozom, jednostavnim i sladunjavim stilom koji je pružao beg od sumorne realnosti međuratnog perioda, a koje danas pomalo maliciozno nazivamo "ženskim štivom", Mir-Jam se zalagala i za ženska prava. U vreme kada je većina žena još bila neobrazovana i potlačena, ona se borila za rodnu ravnopravnost, baveći se suštinskim problemima ženskog pola.

Izdvojila se tekstom “Treba li podići ženi spomenik”, u kom se zalagala da se damama prizna umeće i svakodnevna briga o deci i porodici.

- Žena je i naučnica, i sportistkinja, i umetnica - govorila je.

Mnogi su je kritikovali i osporavali, tvrdeći da njen rad ne može da se meri sa muškim autorima tog vremena. Često su je upoređivali i sa rođenim bratom, poznatim piscem Stevanom Jakovljevićem, autorom "Srpske trilogije" čija odiseja opisuje srpskog vojnika kao pravog pobednika u Velikom ratu, koja mu je donela tutulu autora prvog srpskog bestselera.

Paklene posleratne godine

Ipak, tokom zlatnih godina njenog stvaralaštva, Mir-Jam je bila i priznata i poznata, a njene romane su čitali skoro svi, sve dok nije nastupio preokret u njenom životu tokom okupacije. Ratne godine Jakovljevićeva je provela na ivici siromaštva i bede, jer je odbila dobro plaćen posao u Nedićevim okupacionim novinama „Novo vreme" i „Obnova", pod izgovorom da je umorna i stara.

Iza izgovora stajao je pravi razlog, odnosno želja da ne okaljala svoj i obraz brata Stevana, tada majora kraljevske vojske u zarobljeništvu.

Posle Drugog svetskog rata, Milica je bila gurnuta u stranu i osramoćena, navodno jer tokom okupacije nije radila. Ironično, prema tadašnjim pravilima, novinar koji šest meseci nije zaposlen gubio je status novinara.

Bila je odbačena i osramoćena, bezuspešno je pokušavala da se zaposli ili da makar dobije penziju, a njene knjige su zabranjene. Ironično, dok je ona bila odbijena i za penziju, Stevan je napredovao velikom brzinom na lestvici društvenog uspeha, a dva puta je biran i za poslanika u Veću građana Jugoslavije. Postavljen je i za prvog posleratnog rektora Beogradskog univerziteta, ali za sestru ništa nije mogao da uradi.

Na sednici Saveza književnika Jugoslavije Oskar Davičo potpisao joj je profesionalnu osudu:

„Neki drugovi ne pišu borbeno, onako kako naša stvarnost zahteva. Oni ne pišu komunistički, pišu buržujski sentimentalno i sladunjavo, kao Mir-Jam”.

Odjednom, od autorke “broj 1” postala je najnepoželjnija književnica Jugoslavije. Pričalo se čak i o kažnjavanju tinejdžerki koje bi bile uhvaćene kako čitaju njene romane.

Uprkos izrazima lojalnosti i svom angažovanju u novoj vlasti, Stevan Jakovljević nije mogao da spasi svoju sestru Milicu. Uspeo je samo da joj obezbedi malu penziju.

Do kraja života, koliko se zna i nagađa, živela je vrlo skromno. Nova vlast odbacila ju je bez zvaničnog objašnjenja, a „rehabilitovana” je tek 1972. postavljanjem predstave „Ranjeni orao” po njenom romanu na scenu Ateljea 212.

Preminula u siromaštvu i bedi

Iste godine je počelo i da se odmotava klupko šta se zapravo desilo sa ovom srpskom spisateljicom tokom njenih poslednjih godina.

Rodbinu, koja je mislila da ima autorska prava, iznenadio je tada bivši beogradski knjižar Ivan Veselinović, koji se pojavio s ugovorom iz 1946. kojim mu je Milica Jakovljević prenosi sva autorska prava. Na pozadini dokumenta Mir-Jam se zahvaljivala „anđelu čuvaru” Veselinoviću, jer joj je „dao novac da kupi nešto uglja” da se ne smrzne.

U raspravu o autorskim pravima se umešala opština Stari grad, podsećajući da je svojevremeno, Zakonom o nacionalizaciji Veselinoviću oduzeto preduzeće, uključujući i sve ugovore. Tako se opština deklarisala kao naslednik Mir-Jam i njenih autorskih prava, od kojih je rodbina dobijala zagarantovani deo.

Uprkos svemu, poslednje dane života Milica je provela držeći glavu uspravno i prkosno šetanjući Beogradom, kao što je činila celog života. Početkom zime 1952. godine dobila je zapaljenje pluća  od kojeg je umrla 22. decembra. Vest o njenoj smrti nisu objavile nijedne tadašnje novine, a kuća u Molerovoj ulici u Beogradu, u kojoj je živela, umrla  i napisala sva svoja dela - je srušena. Nigde nema spomen-ploče, biste, niti ulice sa njenim imenom.

- Vrlo teško je živela posle rata, ali se nikad nije žalila. Tata je uvek bio tu da joj pomogne, a posle je uspeo da joj izradi neku penzijicu, ali ni ona nije bila dovoljna. Jednog dana bila sam sama u stanu, kad zvoni telefon: "Milica Jakovljević je umrla", znate kako oni to tako javljaju. Kad je tata došao i ja mu rekla da je tetka umrla, prvi put sam videla da mu teku suze - prenosi Žena Blic da je ispričala je tri decenije kasnije Miličina bratanica Gordana, Stevanova ćerka.

Ali, iako se tako činilo, tu nije bio kraj za Mir-Jam. Publika danas ponovo čita njene romane, ali i gleda filmove, serije i predstave napisane po njima. Neka od njenih najpoznatijih dela su "Ranjeni orao", "To je bilo jedne noći na Jadranu”, "Nepobedivo srce", "Otmica muškarca", "Greh njene mame", "U slovenačkim gorama", "Samac u braku", "Mala supruga", "Dama u plavom", "Devojka sa zelenim očima", "Časna reč muškarca", "Sve one vole ljubav", "Tamo daleko”, "Emancipovana porodica".

Godine 1939. odvažila se da napiše i pozorišnu dramu „Tamo daleko”, koja je, sa Žankom Stokić u glavnoj ulozi, trijumfalno izvedena.

(Ona.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Najnovije iz rubrike Ona

Komentari

  • Bilja

    26. decembar 2022. | 23:29

    Kako je tuzno kada procitas kolika je nepravda ucinjena ljudima koji to nisu zasluzili. I kao i u mnogim oblastima njen greh je bio sto je zena koja zivi samostalno i bez tudje pomoci. A to se kod nas ne prasta.

    Podelite komentar