Čini se da nemaju strah: Ovo je jedino mesto na celom svetu gde kitovi stalno žele da se „druže“ sa ljudima

U zapadnom delu meksičkog poluostrva Donja Kalifornija nalazi se Laguna San Ignasio, specifična po morskim stanovnicima. Budući da je u pitanju lokacija na kojoj se razmnožavaju pacifički sivi kitovi, a kasnije i rađaju mladi, to je reč o zaštićenom području.

I možda i ne bi bilo tako posebno da to ujedno nije i jedino mesto gde ova životinjska vrsta redovno izlazi na površinu, ne bi li imala kontakt sa ljudima.

Počev od ledenog Arktika, putem dugim bezmalo preko 19 hiljada kilometara, sivi kitovi stižu do toplih voda u ovom delu sveta, ne bi li se tu parili, a potom i doneli na svet malde. Sve to se događa u periodu od početka kalendarske godine, pa do aprila.

Kako je u autorskom tekstu za BBC navela Ketlin Relihan, reklo bi se da sivi kitovi sada nisu nepoverljivi prema ljudima, te istakla da je imala prilike i da prisustvuje gotovo nadrealnoj sceni - rođenju mladunaca, kojom prilikom su majke sa neskrivenim ponosom prinosile svoje bebe do čamaca, ne bi li i ljudima dale priliku da ih upoznaju.

Otkud potreba sivih kitova za ljudima?

Postoje indicije da nekoliko stvari utiče na ponašanje sivih kitova na ovom području, pa se time i objašnjava njihova potreba da budu blizu ljudi.

- U laguni danas zapravo nema stvarnih pretnji - istakao je doktor Stiven Švarc, koji više od četiri decenije istražuje sive kitove u ovoj laguni i njihovo ponašanje.

Međutim, i na drugim mestima se događa da sivi kitovi pokušavaju da budu bliski sa ljudima, pa se postavlja pitanje šta razlikuje njihovo ponašanje u ovoj meksičkoj laguni u odnosu na druge lokacije u svetu? Doktor Švarc je objasnio da je redovnost ključna, budući da sivi kitovi redovno na toj lokaciji žele da budu bliski sa ljudima. Ta bliskost ide dotle da čak dozvoljavaju ljudima da ih dodirnu, izdižući svoja tela iznad vode.

Inače, u pitanju je životinjska vrsta poznata po radoznalosti, a da sve bude još zanimljivije, majke tu osobinu prenose i na mladunce.

- Generalno, kitovi su životinje koje vole da se dodiruju i trljaju, jer tako komuniciraju - ističe doktor Švarc, dodajući da razlog za takvo ponašanje sivih kitova u ovoj meksičkoj laguni možda treba tražiti u činjenici da im je dosadno, prosto zato što nemaju potrebe da idu u potragu za hranom, jer to rade dok borave na Arktiku.

Mada se ne zna sa sigurnošću zbog čega se sivi kitovi tako ponašaju ovde, i pomenuti doktor i ostali stručnjaci saglasni su da čamcima kitovi na tom području prilaze dobrovoljno.

Pravila tokom posmatranja kitova

Na tom području je tačno određena zona, u kojoj je moguće posmatrati sive kitove. Uz to, strogo definisanim pravilnikom je određeno da u toj zoni u isto vreme sme biti prisutno najviše 16 manjih ribarskih čamaca.

Takođe je obaveza i da motori na čamcima na tom području budu isključeni, kako ne bi uplašili kitove. I ono što je najbitnije, vozači ne smeju da jure kitove.

- Vodiči dovode posetioce do mesta na kome se nalaze kitovi, a životinje su te koje odlučuju da li će se približiti i ostvariti neku vrstu kontakta sa posetiocima - objašnjava doktor Švarc.

„Spasilac sivih kitova“

Sada već davne 1972. godine je ribar po imenu Fransisko Majoral, poznat po nadimku Pačiko otišao na pecanje u ovu lagunu. I baš tada zbio se onaj sudbonosni susret, koji je možda i najzaslužniji za ponašanje sivih kitova na tom području danas.

Kada je ribar primetio kita nadomak svog čamca, jednostavno je imao želju da mu se približi, pa je spustio ruku u vodu. I gle čuda, sivi kit se jednostavno približio, očešao o njegovu ruku i tu ostao neko vreme.

Te godine je proglašen i Rezervat prirode Laguna San Ignacio, koji je 1988. godine proglašen i „utočištem kitova u rezervatu biosfere „El Vizkaino“, najvećem utočištu za divlje životinje u Latinskoj Americi“. Deo Svetske baštine UNESCO-a postaje 1993. godine. Pa ipak, samo godinu dana docnije je ukinuta zaštita sivih kitova kao ugrožene vrste, uzevši u obzir da je procenjeno da se populacija ovih životinja oporavila.

Podsećanja radi, pre Pačikovog prvog susreta sa sivim kitom, tokom 18. i 19. veka su ove životinje bile gotovo potpuno istrebljene. Upravo to je i dovodilo do njihovog agresivnog ponašanja prema ljudima, pa su stekli naziv „đavolja riba“, kako su ih lokalni ribari u tom periodu mahom nazivali.

Iako je 2013 godine napustio ovaj svet, Majoral je ostao upamćen kao „spasilac sivih kitova“, a članovi njegove porodice i danas su zaduženi za vođenje organizovanih tura sa ciljem posmatranja kitova na tom području.

(Ona.rs)

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Povezane vesti

Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.