Nije bio rođen u Beogradu, ali ga je proslavio: On je dokaz da se od svakog posla može napraviti nešto posebno
Prva asocijacija mnogim vozačima na saobraćajne policajce, mora se priznati nije baš pozitivna. Naročito ako naprave neki prekršaj, koji mora biti sancionisan.
Međutim, svako ko je imao prilike da uživa u vožnji beogradskim ulicama u drugoj polovini minulog veka, svedočio je nečemu posebnom. Tačnije nekome, ko je i od posla koji uključuje regulisanje saobraćaja na prestoničkim ulicama, uspeo da stvori umetnost.
On je bio poseban. Obučen u belu, lepo opeglanu uniformu, u belim cipelama i sa kapom oblika šlema u istoj boji, ponosno je regulisao saobraćaj u centralnom delu Beograda.
Njegovo ime bilo je Jovan Bulj.
Jedan jedini i jedinstveni
Iako nije bio rođen u Beogradu, Jovan Bulj je obeležio jedan deo istorije glavnog grada. I to na najbolji mogući način, tako da se priča o policajcu koji pleše i danas čuva od zaborava.
U mestu Bruvno, na području Like, neposredno pred početak Drugog svetskog rata, rođen je Jovan. Životni put ga je, nakon završene škole u Sarajevu doveo i do Beograda, u čijoj istoriji je ostavio i značajan trag.
Pričalo se po beogradskim kuloarima da je Jovan zapravo bio nesuđeni baletan, pa se tome pripisivala gracioznost njegovih pokreta. Ipak, to nije bila istina. Jeste se ranije bavio sportom, ali ne baletom i bio je vatreni navijač kluba “Partizan”.
Dobronamerni, nasmejani policajac
Sada već stariji Beograđani sa nekom setom u glasu prepričavaju mlađima da je samo posmatranje saobraćajnog policajca, koji na originalan način reguliše kretanje vozila u centru grada bila svojevrsna atrakcija. Kako za stanovnike glavnog grada koji su bili u vozilima, tako isto i za one koji su pešačili.
Iako je na nekoliko lokacija u gradu obavljao posao za koji se školovao, ovaj graciozni, visoki i nadasve nasmejani čovek, najčešće je bio na Terazijama. I bilo je pravo uživanje posmatrati njegov performans, koji je, bez sumnje privlačio pažnju.
Nije se libio Jovan ni da kažnjava. Kada je trebalo, naravno. Ali je to činio ne tako često. Češće je zapravo bio nasmejan, verujući da je to bolja opcija, a ne kažnjavanje. I nekako su mnogi vozači u to isto verovali, pa se ne može reći ni da bi se ljutili ukoliko bi ih “plešući policajac”, kako su ga nazivali, ipak kaznio.
A onda je došlo neko drugo vreme…
Koliko je Jovan Bulj smatran svojevrsnom beogradskom atrakcijom u to doba, jasno govori i podatak da su se mnogi ljudi okupljali na trotoaru beogradskih Terazija, ne bi li ga posmatrali i uživali u gracioznosti njegovih pokreta.
Zbilo se tako da je bio pozvan i u britasnku prestonicu, kako bi pokazao svoj performans. U gradskim kuloarima se tada šuškalo da Britanci ipak nisu bili toliko oduševljeni njegovom izvedbom na trgu Pikadili. Ali Srbi jesu i to su često pokazivali, nagrađujući i aplauzima njegove performanse.
Znao je Jovan i da mahne, pošalje poljubac dobronamernim ljudima, koji su uživali da ga posmatraju.
A onda je, čini se, privlačio mnogo pažnje, što je zasmetalo nekima u to doba. Neki će reći i da je u trenutku opuštanja, kada bi popio koju više, znao da priča o onima, o kojima tada nije baš bilo poželjno da se priča i koji su krojili sudbinu mnogima u to doba.
Rano je čovek, koji je u svoje vreme obeležio Beograd na najbolji mogući način, bio poslat u penziju. Kasnije je u jednoj novobeogradskoj trafici radio kao prodavac. U gradu u kome je postao urbana legenda za života, Jovan Bulj je 2010. godine i preminuo.
Možda mlađe generacije ne znaju, ali oni sredovečni su imali prilike da od baka i deka slušaju priču o čoveku koji je, mnogima ne tako omiljeno zanimanje, uspeo da uzdigne na najbolji mogući način i da ostane da živi u pričama stanovnika glavnog grada do današnjih dana.
(Ona.rs / “Beligrad” )
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Video: Tajna čuvana vekovima nalazi se u Narodnom muzeju: Ovo je priča o Beogradskoj mumiji
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Bogdana
Neko bi rekao da su se svi iz Bosne i Hercegovine sažaljevali, pa dolazili da grade Beograd i svojim prisustvom mu daju na značaju. Jedni kroz već izgrađene karijere i ugled u svojim sredinama, a drugi kroz znanje stečeno u školama i višim ustanovama. A opet neki drugi bi rekli da su došle samo izbeglice, mada, istini za volju, ne vole ni svoje sugrađane iz drugih delova države, tj, gradova, pa ih nazivaju oni sa brda, između ostalog, a sebe starim Beograđanima..
Podelite komentar