Taj put od osluškivanja izvora do divljenja doslednosti svega zbivanja te strahopoštovanja pred skrivenom poslednjom tajnom života nećemo preći nikada tako strpljivo, pažljivo i ozbiljno kao u tim noćnim satima. Na taj su način, zasigurno, već svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji želim strpljenje i, ako je moguće, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a posebno onima vitalnima što se hvališu zdravljem, želim nekad pokoju besanu noć u kojoj će ćutke morati zastati pred prekornom pojavom vlastitog unutrašnjeg života.
Hteo bih navesti još i vbaspitnu vrednost nesanice koja svakako zaslužuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je škola strahopoštovanja - strahopoštovanja sviju stvari, onoga strahopoštovanja koje i najskromniji život može poškropiti mirisom trajno uzvišenog raspoloženja, onog istog strahopoštovanja koje je prvi i najvažniji uslov pesničke i umetničke veličine.
U ovom našem užurbanom, opojnom životu zastrašujuće je malo trenutaka kada duša postaje svesna sebe same, kada se život čula i život duha povlači, a duša raskriljena stoji pred ogledalom sećanja i savesti. To se zbiva, možda, kada doživimo veliki bol, možda uz majčin odar, uz bolesničku postelju možda, ili na kraju dužega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvek je praćeno smetnjama i setama. U tom je vrednost probdevenih noći. Samo se tada bez silnih spoljnih potresa duša može izraziti, bilo kroz čuđenje ili strah, osudu ili tugu. Duševni život koji vodimo tokom dana nikada nije toliko čist; naša čula u njemu snažno sudeluju, razum se nameće pridodajući osećajima i trunku glasa osude, finu. draž poređenja i finu, razornu draž šale. No duša utonula u snohvaticu ne opire se, pa u toj zavisnosti i potlačenosti koje traju danima i mesecima, proživi pola života sve dok ne kucne njen čas i u jednoj teskobnoj, besanoj noći ne zbaci okove i svekolikom nas punoćom svoga samovoljnoga života iznenadi ili užasne. Dobro nam je s vremena na vreme primetiti da naš život nije samo oblik, da u sebi nosimo moć otpornu na sve spoljne uticaje i nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Ko zaista nešto jeste i poseduje neku vrstu vere, rado se pokorava tim glasovima i iz takvih trenutaka izlazi produbljenog pogleda.
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utočište, čarobnjak i tihi tešitelj, i žao mi je iz dubine duše svakoga ko se, pateći od dugih nesanica, naučio zadovoljiti s pola sata grozničavog dremeža. Ne bih, ipak, mogao voleti čoveka za kog znam da u životu nije imao neprospavanih noći; to bi morala biti neka dečji čista, neiskvarena duša.
Pada ti na pamet koliko si samo noći u tom istom krevetu bezbrižno prospavao između dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj ćutljivi, nenašminkani zabavljač. Živeo si intenzivno, u to si vreme neizmerno mnogo video, razgovarao, slušao, smejao se, a sada, kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuđuje, a plavi su ti nebeski svodovi tvoga detinjstva, davno zaboravljene slike tvoga zavičaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
Herman Hese ⑨ Umeće dokolice, 1905
Taj put od osluškivanja izvora do divljenja doslednosti svega zbivanja te strahopoštovanja pred skrivenom poslednjom tajnom života nećemo preći nikada tako strpljivo, pažljivo i ozbiljno kao u tim noćnim satima. Na taj su način, zasigurno, već svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji želim strpljenje i, ako je moguće, ozdravljenje. Svima lakomislenima, a posebno onima vitalnima što se hvališu zdravljem, želim nekad pokoju besanu noć u kojoj će ćutke morati zastati pred prekornom pojavom vlastitog unutrašnjeg života.
Podelite komentar
Herman Hese ⑦ Umeće dokolice, 1905
Hteo bih navesti još i vbaspitnu vrednost nesanice koja svakako zaslužuje da se podrobno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je škola strahopoštovanja - strahopoštovanja sviju stvari, onoga strahopoštovanja koje i najskromniji život može poškropiti mirisom trajno uzvišenog raspoloženja, onog istog strahopoštovanja koje je prvi i najvažniji uslov pesničke i umetničke veličine.
Podelite komentar
Herman Hese ⑤ Umeće dokolice, 1905
U ovom našem užurbanom, opojnom životu zastrašujuće je malo trenutaka kada duša postaje svesna sebe same, kada se život čula i život duha povlači, a duša raskriljena stoji pred ogledalom sećanja i savesti. To se zbiva, možda, kada doživimo veliki bol, možda uz majčin odar, uz bolesničku postelju možda, ili na kraju dužega usamljenog putovanja u prvim satima povratka, no uvek je praćeno smetnjama i setama. U tom je vrednost probdevenih noći. Samo se tada bez silnih spoljnih potresa duša može izraziti, bilo kroz čuđenje ili strah, osudu ili tugu. Duševni život koji vodimo tokom dana nikada nije toliko čist; naša čula u njemu snažno sudeluju, razum se nameće pridodajući osećajima i trunku glasa osude, finu. draž poređenja i finu, razornu draž šale. No duša utonula u snohvaticu ne opire se, pa u toj zavisnosti i potlačenosti koje traju danima i mesecima, proživi pola života sve dok ne kucne njen čas i u jednoj teskobnoj, besanoj noći ne zbaci okove i svekolikom nas punoćom svoga samovoljnoga života iznenadi ili užasne. Dobro nam je s vremena na vreme primetiti da naš život nije samo oblik, da u sebi nosimo moć otpornu na sve spoljne uticaje i nepotkupljivu, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Ko zaista nešto jeste i poseduje neku vrstu vere, rado se pokorava tim glasovima i iz takvih trenutaka izlazi produbljenog pogleda.
Podelite komentar
Herman Hese ④ Umeće dokolice, 1905
San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utočište, čarobnjak i tihi tešitelj, i žao mi je iz dubine duše svakoga ko se, pateći od dugih nesanica, naučio zadovoljiti s pola sata grozničavog dremeža. Ne bih, ipak, mogao voleti čoveka za kog znam da u životu nije imao neprospavanih noći; to bi morala biti neka dečji čista, neiskvarena duša.
Podelite komentar
Herman Hese ③ Umeće dokolice, 1905
Pada ti na pamet koliko si samo noći u tom istom krevetu bezbrižno prospavao između dana punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao danas, bio sam svoj ćutljivi, nenašminkani zabavljač. Živeo si intenzivno, u to si vreme neizmerno mnogo video, razgovarao, slušao, smejao se, a sada, kao da se nikada nije dogodilo, sve ti je to strano i od tebe se otuđuje, a plavi su ti nebeski svodovi tvoga detinjstva, davno zaboravljene slike tvoga zavičaja i glasovi davno pokojnih strahovito bliski i prisutni.
Podelite komentar