"Sin je bio otpisan, mesecima na aparatima": Otac pošao u Tumane, niotkuda se pojavila žena s porukom o detetu
Postoje životni trenuci kada čovek ostane bez odgovora. Kada lekari učine sve što mogu, kada se roditeljska snaga istroši, kada se čini da više nema nijednog puta kojim bi moglo da se krene. Upravo u tim trenucima mnogi ljudi traže utehu u veri, molitvi i nadi.
U emisiji Kec na jedanaest svoje potresne priče podelili su ljudi koji tvrde da su doživeli ono što nazivaju čudom - izlečenja nakon teških bolesti i preokrete u trenucima kada su mislili da je sve izgubljeno.
Njihove ispovesti vezuju se za Manastir Tumane i molitve pred moštima svetitelja Sveti Zosim Sinait i Sveti Jakov Tumanac, ali i za njihovu ličnu borbu, veru i nadu.
„Imala sam 31 godinu i težak oblik karcinoma. Posle odlaska u Tumane - bolesti više nije bilo“
Neda Glišić nije odrasla u porodici koja je živela izrazito religiozno. Kako kaže, ni sama nije znala mnogo o veri, molitvi ni običajima. Ali kada se suočila sa najtežom dijagnozom – karcinomom dojke – odlučila je da potraži pomoć tamo gde do tada nije tražila.
„Obolela sam od jednog teškog oblika karcinoma dojke. Tokom hemoterapija otišla sam na presvlačenje moštiju Svetog Zosima i molila se tamo. Od tog trenutka karcinoma više nije bilo“, ispričala je.
U trenutku kada je otišla u manastir imala je samo 31 godinu.
„Bio je to jako težak oblik karcinoma, tip koji se brzo širi. Nisu mi davali mnogo nade za izlečenje. Nisam se mirila sa tim da ne mogu da se izlečim. Verovala sam da mogu da ozdravim.“
U Tumane nije otišla kao neko ko poznaje pravila vere. Nije znala kako izgleda molitva, niti šta znači presvlačenje moštiju.
„Bukvalno sam stajala u porti sa više od 20.000 ljudi. Samo sam se molila da se desi čudo, da karcinom nestane i da ostanem sa svojom porodicom, mužem i decom.“
Kako kaže, nakon tog dana svaka kontrola pokazivala je isto - bolest se nije vratila.
„Na svakom magnetu, na svakoj kontroli - karcinoma nema. I danas je to ostala nepoznanica.“
Za nju Tumane nije samo mesto, već osećaj pripadnosti.
„To je za mene drugi dom. Cela bratija te prihvati kao nekog svog.“
Otac čije je dete imalo tumor: „Bili smo spremni i na amputaciju noge, samo da Lazar živi“
Jedna od najpotresnijih priča bila je ona Zorana Filipovića, oca malog Lazara.
Njegov sin imao je tumor na mekom tkivu butnog mišića – sarkom koji se nalazio veoma blizu krvnih sudova.
„Lekari su nam rekli da će verovatno deo tumora morati da ostane jer je bio blizu krvnih sudova. Bili smo spremni na sve, samo da njemu bude dobro.“
Porodica je razmišljala čak i o najtežoj odluci - amputaciji noge, jer su želeli da odstrane tumor u potpunosti.
„Šta god treba, samo da dete ostane živo. Noga može da se nadoknadi protezom, ali život ne može.“
U tom periodu nisu bili posebno posvećeni veri.
„Nismo bili neki veliki vernici. Nismo ni znali da se pomolimo onako kako treba.“
Put do Tumana pronašli su preko priča drugih ljudi.
Lazar je tada bio u bolnici, slab i bolestan. Porodica je dobila dozvolu da ode do manastira.
„Kad smo stigli, bila je ogromna masa ljudi. Lazar je bio u invalidskim kolicima. Jedva smo uspeli da priđemo.“
Kako kaže Zoran, nakon molitve dogodila se promena koju nisu očekivali.
„Imao je visoku temperaturu, nije jeo danima, bio je na infuziji. Nakon molitve temperatura mu je odmah pala. Vratila mu se boja u lice. Odjednom je tražio da jede.“
Po povratku u bolnicu lekari su primetili veliko poboljšanje.
„CRP mu je sa oko 200 pao na 15. Doktor nas je pozvao i rekao da ne zna šta se dogodilo.“
Nekoliko dana kasnije usledila je operacija.
„Kada su otvorili, tumora više nije bilo. Ostala je samo neka zgrušana krv i gnoj. Biopsija je pokazala da nema maligniteta.“
Danas je Lazar, prema rečima svog oca, potpuno zdravo dete.
„Bavi se košarkom, ravnopravan je sa svojim drugarima. Nema nikakvih zdravstvenih problema.“
„Nisam bio vernik. Bio sam čovek koji mora da vidi i oseti“: Veljkova priča o sinu Andreju
Možda najneobičnija ispovest bila je ona Veljka Markovića, oca dečaka Andreja.
On sam kaže da nije bio čovek velike vere.
„Nisam bio nevernik, ali nisam bio ni neko ko je živeo veru. Bio sam više agnostik. Voleo sam da ono u šta verujem mogu da vidim i osetim.“
Njegov sin Andrej rođen je sa skoliozom kičme. Tokom jednog pokušaja lečenja dogodilo se nešto što je porodicu potpuno slomilo – dečak je prestao da diše.
„Pet minuta je bio praktično klinički mrtav.“
Mesecima je bio na Institutu za majku i dete, priključen na aparate.
„Svaki dan je bilo sve gore. Lekari su nas pripremali na najgore.“
Tada su kumovi predložili da odu u Tumane.
„Rekao sam: ne znam ni gde je manastir Tumane. Nisam želeo da idem. Ali sam na kraju otišao.“
Put do manastira, kako opisuje, ostao mu je zauvek u sećanju.
Dok su tražili put, na mestu gde nije bilo kuća pojavila se starija žena.
„Rekla nam je: "Deco, znam gde idete. Vi tražite Tumane."
A onda je izgovorila rečenicu koja ih je zaledila.
„Vi ne brinite, vaš sin će biti dobro.“
Veljko kaže da nije mogao da shvati kako je žena znala za njihovu priču.
„Nema kuća, nema ničega. Žena se pojavila i posle nekoliko trenutaka je više nije bilo.“
U manastiru se, kaže, prvi put iskreno pomolio.
„Naslonio sam lice na mošti i molio se iz sveg srca samo da mu daju šansu da živi.“
Nakon izlaska iz manastira stigao je poziv iz bolnice.
„Sestra mi kaže: "Ne brini, Andrej je dobro. Iščupao je sebi tubus."
Za roditelja koji je mesecima gledao dete priključeno na aparate, to je bio trenutak koji nikada neće zaboraviti.
„To su doktori pokušavali mesecima. On je tada prvi put sam udahnuo.“
Veljko danas kaže da ne pokušava nikoga da ubedi.
„Da mi je neko pre toga pričao ovu priču, možda ni ja ne bih verovao. Razumeo bih ljude koji sumnjaju.“
Ali za njega je najvažnije ono što se dogodilo njegovom sinu.
„Andrej je danas veselo dete. Izvukao se.“
„Ne verujemo u čuda, već u Boga koji tvori čudesa“
Iguman manastira Tumane Dimitrije Plećević objasnio je da vera, prema njegovim rečima, nije trgovina niti traženje instant rešenja.
„Nije poenta da verujemo u čuda kao takva. Mi verujemo u Boga koji tvori čudesa.“
Kako je rekao, manastir Tumane nije „veća“ ili „jača“ svetinja od drugih.
„Blagodat Božija je ista u svakoj svetinji. Ljudi dolaze jer čuju iskustva drugih ljudi.“
On je naglasio da molitva nije magična formula.
„Čudo je dar koji čovek prihvati sa ljubavlju, ali ono ne oslobađa čoveka od odnosa sa Bogom i promene života.“
Za jedne, ove priče su svedočanstva vere. Za druge, događaji koje pokušavaju da objasne drugačije. Ali ono što ih povezuje jeste ista ljudska emocija – trenutak kada čovek, suočen sa najvećim strahom, traži poslednju nadu.
A možda je upravo zato najvažnija rečenica koju su svi sagovornici ponavljali bila ista:
"Nisam imao šta da izgubim. Imao sam samo nadu."
(Ona.rs)