Kako se slavi drugi dan Svete Petke? Ovo se nikako NE SME baciti, a jedna stvar se nikako ne sme zanemariti

J. V.
Vreme čitanja: oko 2 min.

Foto: Shutterstock

Dan nakon slave Svete Petke, poznat u narodnoj tradiciji kao pojutra, pojutarje, često prolazi tiho i nenametljivo, ali nosi sa sobom običaje koji imaju duboku simboliku. Dok prvog dana pažnja ide na goste i slavsku trpezu, drugi dan posvećen je miru, molitvi i simbolima koji povezuju porodicu sa precima, pre svega sveći i žitu.

Svetlost koja traje

Slavska sveća, koja je prvog dana bila u centru pažnje, i drugog dana zadržava svoju važnost. Nakon što izgori, običaj nalaže da se postavi pred ikonu ili na drugo poštovano mesto u kući. Tu stoji do sledeće godine, kao podsetnik na molitvu, zahvalnost i duhovnu povezanost porodice.

Slavska sveća se prvenstveno pali prvog dana slave, dok drugog dana njeno ponovno paljenje nije obavezno – može se upaliti tokom molitve, ali njena prisutnost pred ikonom već simbolizuje svetlost vere i trajnost tradicije.

Ne radi se samo o simbolu; sveća nam daje trenutak za introspektivnu tišinu, za osluškivanje unutrašnjeg ritma kuće, za razmišljanje o onome što smo nasledili i što želimo da prenesemo. Svaka kap voska, svaki dim, nosi sa sobom priče predaka i podseća da tradicija nije statična, već živa i prisutna u svakom domu.

Žito, simbol života i trajanja

Slavsko žito, servirano gostima i ukućanima prvog dana, ne sme se baciti. Ono je simbol večnog života, smrti i vaskrsenja, ali i povezanosti sa precima. Na drugi dan, dok se mirno konzumira, žito podseća na poštovanje tradicije i zahvalnost za sve što su preci učinili da bi porodica opstala. Svaki zrno je znak kontinuiteta, života i vere u budućnost.

Posebno je važno da se sa žitom postupa pažljivo – ono nije samo hrana, već sredstvo povezivanja sa duhovnim dimenzijama naše svakodnevice. U trenutku kada ukućani dele žito, prenosi se osećaj zajedništva i poštovanja prema onima koji su postavili temelje tradicije.

Dan u miru i molitvi

Dan posle slave ne zahteva bučne proslave. Naprotiv, preporučuje se mir, tišina i tiho sećanje na obaveze duhovne prirode. Učvršćuje se duh zajedništva, simbolizujući da slava nije samo trenutak veselja, već i trajna veza sa tradicijom i verom.

Drugi dan slave je prilika da zastanemo, da se osvrnemo na značaj onoga što smo nasledili i da taj značaj prenesemo. U svetu koji je ubrzan i pun površnih zadovoljstava, ovakvi trenuci nas podsećaju na korene, na zajedništvo i na vrednost malih, ali simboličnih gestova.

(Ona.rs)