Vreme čitanja: oko 6 min.
Doktorka Draginja Babić: Valjevka koja se nesebično dala svom gradu i narodu tokom Prvog svetskog rata
Vreme čitanja: oko 6 min.
Sudbina doktorke Draginje Babić, jedne od privih žena lekara u Srbiji
Česta sudbina velikih žena Srbije koje su živele s kraja 19. i početka 20. veka je da ih je istorija uglavnom "zaboravila". Slično se dogodilo i doktorki Draginji Babić, jednoj od prvih žena lekara u Srbiji.
Tek po neki članak u hronikama Srpskog lekarskog društva ili poneki redak u nekim knjigama sačuvao je uspomenu na nju i otrgao njeno herojstvo od zaborava.
U pitanju je žena koja je nesebično pomagala bolesnicima i ranjenicima u najtežim trenucima za našu zemlju - i na kraju, kako to obično i biva sa heroinama - žrtvovala i sopstveni život za druge.
Doktorka Babić je rođena 1887.godine u Valjevu. Nakon što je završila osnovnu školu u rodnom gradu, i ona i roditelji su želeli da ova talentovana devojka nastavi svoje obrazovanje, ali to je bilo praktično nemoguće u Srbiji s početka 20. veka.

Povlačenje srpske vojske dolinom Morave ka Kosovu tokom Trojne ofanzive. Odatle ćemo, posle poraza u novoj Kosovskoj bici, krenuti na put preko Albanije. Foto: Wikimedia Commons / Public domain / Samson Černov, „Petogodišnji rat: Srbi 1912—1916”, London 1916
Ipak, kao odličan đak, Draginja je dobila stipendiju tadašnje Valjevske opštine, te je studije medicine 1907. godine započela u Cirihu, a okončala u Berlinu.
Takođe, jedino je u Nemačkoj tokom 19. veka bilo omogućeno ženama da doktoriraju i to na četiri fakulteta: teološkom, pravnom, filozofskom i medicinskom, a od 1899. godine i tehničke škole dobile su pravo da dodele zvanje doktora. Međutim, do Prvog svetskog rata zvanje doktora nije dobio nijedan građanin Srbije.
Tu i tada na scenu stupaju žene Srbije, koje su se tek 1908. godine izborile za pravo sticanja najvišeg obrazovanja. Tako su u to vreme doktorsku titulu dobile tri Srpkinje: Draginja Babić, Boginja Barjaktarević i Pravda Marković, pri čemu su sve tri bile studentkinje na stranim univerzitetima.
Zanimljivo je istaći i da je većina muškaraca zvanje doktora u to vreme stekla između 26 i 30 godine, dok je Draginja to učinila četiri godine ranije.
U svojoj biografiji na nemačkom, koju je priložila uz doktorat, navodi se da je rođena 3. oktobra 1887. godine u Valjevu kao ćerka trgovca Janka Babića iz Valjeva i njegove žene Jelene, rođene Mitrović i da je pravoslavne vere.
- Školske godine 1904/5. završila sam 8. razred u III beogradskoj gimnaziji i u istoj maturirala 23. maja 1905. godine. U zimskom semestru 1905/6. upisala sam Medicinski fakultet Univerziteta u Cirihu, a posle pet semestara studija na tom univerzitetu, u zimskom semestru 1908/9. upisala sam se na Medicinski fakultet Univerziteta u Berlinu - piše u biografiji.

Češki lekar dr Jan Levit, koji nam je, poput oca tokom Srpsko-turskih ratova, prvi pohitao u pomoć, u operacionoj sali bolnice Kola srpskih sestara tokom Balkanskih ratova. Bolničarke: 1. Đurđina Pašić, supruga Nikole Pašića; 2. supruga Aleksandra Borisavljevića, ekonomiste i ministra (ime nenavedeno, kao da ona nije ličnost sama po sebi); 3. Milica, supruga Mihaila Popovića, pomoćnika bibliotekara Narodne biblioteke; 4. Jelka Mihajlović; 5. Zorka Vasiljević; 6. Ana Krejčik, Amerikanka i kurir Kola; 7. Zora Perišić; 8. Mara Popović. Foto: unilib.rs/„Balkanski rat“
Draginja 1911. godine promovisana kao prva srpska lekarka, a prema nekim svedočanstvima iz tog vremena, kako navodi Vikipedija, kao odličnog studenta su hteli da zadrže na fakultetu, ali ona je odlučila da se ipak vrati u Srbiju.
Sve žene lekari koje su završile medicinski fakultet u inostranstvu od 1866. do 1911. godine bile su obuhvaćene opštom mobilizacijom još na početku Prvog balkanskog rata. One, međutim, nisu poslate u u borbene redove, već su raspoređene u unutrašnjosti zemlje za upravnike rezervnih vojnih bolnica koje su nicale iz okružnih građanskih bolnica.
Često su bile i jedini lekari u tom gradu ili okrugu, pa je tako ostalo zapisano i da je Draginja prvo bila lekarski pomoćnik valjevske Okružne bolnice, a kad je položila državni ispit, postavljena je na mesto lekara valjevske opštine. U oba balkanska rata bila je upravnik rezervne bolnice u Valjevu u kojem su ostali samo ona i doktor Selimir Đorđević, dok su ostali otišli sa vojskom.
Ovaj grad, kao mesto udaljeno od poprišta, već tada postaje centar rezervne vojne bolnice, u koju su sa fronta, u bezbedno okruženje, dopremani ranjenici i oboleli.
Kada su austrougarske trupe prodrle na početku Prvog svetskog rata, Draginja se povukla sa srpskom vojskom i prihvatila dužnost upravnika rezervne bolnice u Pirotu. Ipak, odmah posle Kolubarske bitke vratila se u rodno Valjevo iz kog su svi bežali u tom trenutku - samo da bi pomogla svom narodu koji je tamo ostao.

„Prenos ranjenika sa razbojišta“, glasi izvorni potpis ove fotografije nastale tokom Balkanskih ratova. Foto: unilib.rs/„Balkanski rat“
U Valjevu je tokom zime 1914. godine dnevno umiralo na stotine ljudi od tifusa, odnosno pegavca kako su ga zvali, a pored običnog stanovništa život je izgubilo i oko 3.000 vojnika koji su svi sahranjivani u masovne grobnice. Istoričar Vladimir Krivošejev ubeležio je da je velika epidemija pegavog tifusa, koja je harala do kraja proleća 1915. godine, u Valjevu sa 8.000 stanovnika i njegovoj okolini usmrtila je više od 9.000 ljudi, meštana, izbeglica, srpskih, ali i zarobljenih austrougarskih vojnika. A sa njima su preminuli i mnogi lekari.
- Ono što je za vreme Prvog svetskog rata ova hrabra i neustrašiva lekarka doživljavala u svom Valjevu, može se nazvati pravim herojstvom. Škole, kafane, privatne kuće, magacini, sve je bilo prepuno obolelih. Pegavac je kosio, obolevalo se masovno i umiralo masovno - navodi se u knjizi Vera Gavrilović "Žene lekari u ratovima 1876-1945".
Valjevka u duši, Draginja je preuzela prevelik teret na sebe. Nesebično je trčala s jednog na drugo mesto, neprestano pokušavajući da pruži pomoć svima kojima je bila potrebna. Čak je odlazila i u privatne domove u kojima su svi ukućani imali tifus, da bi se brinula o njima, ložila im vatru, hranila ih, oblačila i to bi ponavljala i po nekoliko puta dnevno.
Jednog dana, kako prenosi Riznica srpska, poverila je kolegi bolničaru da je našla belu vaš u kosi i da oseća kao da će da se razboleti. Posle nekoliko dana više nije mogla da ustane iz kreveta.
Umrla je u januaru 1915. godine, u 28. godini.
- Tako je završila život ova mlada lekarka koja je žrtvovala sebe da bi pomogla obolelima i nizu ostalih dodala svoj najlepši primer čovekoljublja - zapisala je Vera Gavrilović, dok je poznavalac istorije Srpskog lekarskog društva, Vojislav Subotić, napisao je da je za njom otišao i njen otac:
- Umro je od tuge za njom, nemoguć da je prežali, presvište i umre posle tri dana.
Ljubav koju je Draginja poklanjala, Valjevci nisu zaboravili, ali je njeno ime ipak ostalo nedovoljno poznato svima van medicine. I u enciklopedijama se pominje veoma šturo i gotovo uzgred iako je odlikovana Ordenom Svetog Save 4. reda 1913. godine: "Draginja Babić - upravnik i jedini lekar rezervne vojne bolnice u Valjevu u toku oba balkanska rata".
A njen život nije bio ništa manje požrtvovan od života heroine Nadežde Petrović, žene veoma slične sudbine...
Video: Otkrivamo vam mračnu tajnu najstarije zgrade u Valjevu
(Ona.rs)
Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).
Ona.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
Trig
Slava joj i hvala.
Podelite komentar