Mudre misli Branka Radičevića: 200 godina od rođenja jednog od najpoznatijih srpskih pesnika

"Mnogo hteo, mnogo započeo / Čas umrli njega je omeo"

On je bio jedan od najpoznatijih srpskih pesnika iz epohe romantizma.

Branko Radičević je rođen u Slavonskom Brodu pre tačno 200 godina, 28. marta 1824. godine. Kako je rođen na dan Svetog Aleksija, roditelji Todor i Ruža dali su mu ime po ovom svecu, koje je on pre izlazak prve knjige promenio u - Branko.

Preporučujemo

U ranom detinjstvu je doživeo niz tragedija koje su počele smrću njegove dvogodišnje sestre Amalije i gubitkom majke u devetoj godini. Nekoliko godina kasnije preminuo mu je i brat Stevan.

Kako mu je otac bio činovnik koji se često selio sa porodciom, Branko je često menjao gradove i škole, a najteže mu je pao rastanak sa Karlovačkom gimnazijom i ovim vojvođanskim gradićem. Tada su nastali i najlepši njegovi stihovi pesme "Đački rastanak".

Gimnaziju je završio u Temišvaru, a potom je na klackalici između filozofije i prava prevagnula želja za ovim drugim, zbog čega se preseilo u Beč na studije. Tamo se međutim još jednom predomislio i upisao medicinu, ali je nikada nije završio jer je, nažalost, preminuo veoma mlad.

Ipak, njegov kratak život u Beču je bio dovoljno plodonosan i pesnik je vešto iskoristio ovaj centar za skupljanje intelektualne elite kao i poznanstvo sa Vukom Karadžićem i Đurom Daničićem, s kojim je postao pobratim. Prva zbirka pesama Radičevića izašla je 1847. godine, kada su objavljeni i Njegošev "Gorski vijenac", "Rat za srpski jezik i pravopis" Đura Daničića i "Prevod Novog zavjeta" Vuka Karadžića. Godina koja će večno ostati uklesana u u srpskoj književnosti.

Drugu zbirku pesama četiri godine kasnije posvetio je svom dobrotvoru knezu Mihailu, koji mu je davao stipendiju, pa čak i finansirao troškove Radičevićevog lečenja. Naredna i poslednja zbrika izašla je posthumno 1862. godine, i to zahvaljujući naporima Brankovog oca. Njegov čitav opus čine najlepše stihove srpske romantičarske poezije i ukupno je ih je bilo - pedeset i četiri.

Mladić je pisao o mladosti i ljubavi, inspirisan narodnom poezijom. Stvorio je čak i sedam epsih pesama, ali se upustio i u pisanje tužnih stihova (elegije). Neke od njegovih najboljih pesama su "Devojka na studencu", "Tuga i opomena", "Kad mlidijah umreti", "Putnik na uranku"...

"Pevam danju, pevam noću" kasnije je ispevao popularni srpski pevač Zdravko Čolić, a stihove ove pesme Branko Radičević je posvetio Mini, ćerki Vuka Karadžića, prema kojoj je gajio simpatije.

- Potajna groznica cijedila mu je život neprestance i tada se vidjelo da mu nema lijeka. Hodaše, istina, i dolažaše Vuku na dogovor, ali svaki dan sve slabiji. Vuk mu savjetovaše da se preseli u bolnicu. Tamo će mu se o trošku kneževu spremiti zgodna soba, tamo će ga dvoriti dvije vješte nudilje, a tamo će imati svega što mu po naredbi prvijeh bečkih lekara bude valjalo za iscjeljenje. S tužnijem osmijehom pristane Branko i na to, te se preseli u bolnicu. Tu imađaše svake njege i ponude, a Vuk i Daničić obilaziše ga često. Mati moja pazila je Branka kao i rođena sina, pa nije prošlo dana da ga ne nadgleda. Radovaše se kad mu ko dođe i bješe još jednako veseo. Ali i to ne potraja dugo. Jednoga dana sjeđaše moja majka, kao obično, uz Branka. Toga dana bješe neobično uzbuđen i nježno držaše obje njezine ruke u svojima. Tako su dugo sjedili i razgovarali. Kad majka pođe, te se na vratima osvrnu da ga još jedanput pozdravi, ali Branko s bolnijem izrazom sklopio ruke nad glavom. Poplašena vikne nudilje, pritrči Branku, digne ga u naručje, ali sjen samrtnijeh krila bješe već pao na lice Brankovo. Još jedanput zahvalno pogleda, još se jedanput umorno osmjehne, pa onda se naže; a ono divno srce što je toliko osjećalo, toliko se nadalo, toliko htjelo presta kucati - zabeležila je Mina Karadžić poslednji tren našeg čuvenog pesnika, kako je preneo Andre Gavrilović u svojoj knjizzi "Znameniti Srbi XIX veka".

Preminuo je 1. jula 1853. godine u Beču, a njegovo telo je preneseno u Stražilovo, gde je proveo svoje detinjstvo, gde i danas stoji njegov spomenik. Danas mnoge škole, kulturno-umetnička društva, biblioteke, ali i  nagrade nose ime po ovom velikanu čiji se stihovi i dan-danas rado čitaju, pamte i recituju.

Uprkos kratkom životu iza sebe je ostavio neizbrisiva trag i mnoge mudre misli koje mogu da nam budu smernice, a mi prenosimo samo neke.

"Sve što čovek u životu uradi sa puno ljubavi prema nečemu ili nekome, sve je to – pesma. Zato pesnike ne treba tražiti samo u knjigama, već svugde gde postoje tragovi da smo postojali, da smo živeli."

"Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše. I guste slojeve magle u vlažni valja do."

"Pevam danju pevam noću/ Pevam sele što god hoću. I što hoću to i mogu / samo jedno ja ne mogu. "

"Mnogo hteo, mnogo započeo/ Čas umrli njega je omeo.”

"Počeo sam da mrzim reči. Bežim u ćutnju. Krijem se od zvuka. Uskoro ću sa nemima da se družim. Reč opet da postane - ruka.”

"Idem da potražim boju za svoje nebo."

(Ona.rs)