Celog života lažem svoje ćerke, pa i sada kada su odrasle: Njima bi teško palo da znaju ovo o meni

J. V.
Vreme čitanja: oko 6 min.

Foto:Shutterstock

Sandra Batler, autorka pet knjiga koje istražuju neizgovorene istine u životima žena, piše o svom iskustvu starosti i života u osamdesetoj. Kroz tekst istražuje kako starije osobe, često same, pribegavaju malim lažima i prikrivanju stvarnosti pred svojom odraslom decom kako bi sačuvale nezavisnost, slobodu i kontrolu nad sopstvenim životom. Batler koristi svoj lični primer da bi otvorila razgovor o izazovima starosti, svakodnevnim padovima, zaboravljanjima i rutinama koje se spolja mogu činiti trivijalnim, ali su od ključnog značaja za očuvanje autonomije.

Kroz lične anegdote i refleksije, ona osvetljava izazove starosti, svakodnevne padove, zaboravljanja i navike koje se spolja mogu činiti trivijalnim, ali su od ključnog značaja za očuvanje autonomije.

Živeti samostalno u mojim godinama zahteva laganje. Ne postoji drugačiji način. Nije da želim da lažem; jednostavno želim da izbegnem razgovor koji bi odmah usledio ako ne bih.

Moje odrasle ćerke, osobe koje prate moj život u 86. godini, treba da se osećaju sigurno da se zdravo hranim, vežbam, dovoljno spavam i da sam aktivna. Za njih "angažovanost" znači nešto drugačije nego za moje vršnjake, i one su te kojima moram da polažem račune. Sva te očekivanja zahtevaju sve više i više laži, a moj najčešći oblik laži su osmeh i suptilna izbegavanja istine.

Ishrana i male prevare

Uveravam ćerke da jedem ogromne količine voća, povrća, lososa i piletine. Retko pominjem kokice, sladoled sa rum-grožđicama ili pistaće. Kada ručamo zajedno, pažljivo biram veliki komad proteina okružen listovima zelene salate. Kada mi ponude krekere i sir, diskretno murmuram "mlečni proizvodi" i spuštam pogled. Dok ne pročitaju ovo, osećam se sigurno da sam prošla sa tim malim lažima.

Postoje dani kada ne želim da jedem u propisanom redosledu. Šta ako za doručak želim nešto drugo osim žitarica, jaja ili tosta, recimo ostatak kineske hrane? Pa, tada to i uradim. 

Foto: Shutterstock

Nesreće i padovi

Takođe lažem, ne samo indirektno već i prećutkivanjem, o učestalosti mojih nezgoda. One uključuju spoticanje, sudaranje, lagani sudar sa stvarima, a najgore od svega, padanje na zemlju.

Pokušavam da se ne udaram ni u šta, ali ne uspevam, iznova i iznova. Čak i kada žurim do zamrzivača da hitno stavim kocku leda na modricu, ogromna ljubičasta fleka se pojavljuje ispod.

Sudaranje sa stvarima dovelo je i do mnogih posekotina kože. Krv zahteva previjanje, što rezultira rukama prekrivenim zavojima. Moram da pokušam da ih stavim jednom rukom dok drugom držim gazu preko rane, često završavajući sa korpom punom neupotrebljenih zavoja i bačenih lepljivih traka. Moja polica sa lekovima trenutno ima veće zalihe zavoja svih veličina i oblika, više gaza, lepljivih traka i lekovitih masti nego što sam ikada koristila dok su moja deca bila mala.

Kada izlazim, ljudi me gledaju zabrinuto i pitaju: "Da li ste dobro?" Smeškam se nonšalantno i šalim: "Treba da vidite onog drugog." Njihov zabavan odgovor mi omogućava da izbegnem svaku konkretnu laž koju bih morala da izmislila da objasnim moje šarene, oštećene ruke. Čak sam razmišljala o rukavicama za baštovane koji štite od ogrebotina, a koji su sada modni detalj. Mogla bih da lažem i kažem da pravim modnu izjavu dok pokrivam svoje ruke pune povreda.

Padovi zbog multitaskinga

Postoje trenuci kada održavanje ravnoteže potpuno izmiče, i pad je neizbežan. Najčešće zbog multitaskinga.

Moj poslednji pad desio se na parkingu moje zgrade. Izlazila sam iz auta, gurala kolica jednom rukom i zatvarala vrata drugom, recept za katastrofu. Pala sam na beton, kolica su se zaustavila nekoliko metara dalje o auto. Prvi impuls nije bio da tražim pomoć, već da proverim da li je neko video pad. Bila sam sama, što mi je omogućilo da se okrenem na ruke i kolena, kao što se danas podižem sa zemlje.

Jedina "osoba" koja zna za pad bio je moj Apple Watch, koji je iskočio sa porukom: "Vidim da ste pali. Treba li pomoć? Da li da pozovem hitnu?" Odabrala sam "Dobro sam". Nekako sam se uspravila, brzo pospremila hranu, legla kod kuće i zaspala. Zaključila sam da situaciju rešavam zrelo. Nisam sigurna da li neinformisanje dece da sam pala predstavlja skrivanje potrebne informacije, još jedna forma laži, ali sumnjam da jeste. Zašto bi to bilo nečija stvar? Samo bi se brinule i davale savete koje ionako znam: "Budi pažljiva. Radi samo jednu stvar odjednom. Kreći se polako..."

Zaboravljanja i gubljenja stvari

Postoje i druge stvari o kojima lažem. Pa, ne baš lažem. Jednostavno ih nikada ne pominjem, gubljenje i zaboravljanje stvari i reči, na primer.

Veoma sam uredna žena, i red me umiruje. Sve u mojoj kući ima jasno određeno mesto, pa je lako pronaći nešto kada mi zatreba. Ipak, čak i u pažljivo uređenom domu, gubim stvari. Na kraju se pojave u džepu pantalona, na dnu torbe ili među papirima na stolu. Kako su tamo dospele, nikada nije jasno.

Gubim stvari i van kuće. U javnim WC-ima ponekad proveravam poruke, a zatim pažljivo balansiram telefon na držaču toalet papira i ostavim ga tamo. Ovo se desilo pet puta, a ljubazni prolaznici su mi uvek vratili telefon.

Nakon razvoda, četiri puta sam izgubila ključeve u jednoj nedelji. Nekada je u tome postojalo značenje. Sada više ne. Nema metafora za istraživanje.

U 86. godini, naravno, zaboravljam i reči; gubim i čitave tokove misli. Ali dovoljno se sećam da ostanem zainteresovana i trudim se da odlučim da ono što sam zaboravila nije bilo suštinsko ili da će se misao vratiti. Kada se vrati, često je usred nečeg drugog gde ne pripada, i ne razumem zašto se upravo tada toga setim.

Ponekad, kada zaboravim reči, pronađem druge da ih zamenim. Nedavno, dok sam tražila izraz "Tajna služba", rekla sam "Socijalno osiguranje". Moja prijateljica je bila začuđena uvođenjem ove neočekivane fraze u naš razgovor, i brzo sam ispravila to onim što sam htela da kažem.

Foto: Shutterstock

Razgovor sa sobom i društvo vršnjaka

Postoji nova navika u mom životu koja pomaže i daje utehu, a to je razgovor sa sobom naglas. Ne želim glas druge osobe u stanu; želim samo svoj glas, i on je dovoljan. "Mislim da ću da gledam ‘Hacks’", kažem vedro i to i uradim, ustajem od stola i odlazim u dnevnu sobu. Malo je kao da imam nekoga ko ne traži ništa zauzvrat. Uživam u razgovoru sa sobom i osećam se živahno. Ipak, pazim da to ne radim kada su ćerke u blizini, jer bi ih zabrinulo da majka priča sa praznim prostorom.

Moja društvena mreža, sastavljena od starijih žena (i ponekog muškarca), takođe pomaže. Kada zaboravim nešto, jednostavno kažem "zaboravila sam" i oni razumeju. Da imam više mladih u životu, morala bih da se nosim sa stidom i njihovom nestrpljivošću zbog laži (a zatim sa sopstvenom nervozom zbog stida i njihove nestrpljivosti). Ali sa prijateljima ne moram. Svi smo u istom čamcu.

Čuvanje autonomije

Ispod mog prijatnog lica krije se starija žena koja žestoko drži do svoje klimave autonomije. Pitam se da li odrasla deca starih roditelja popuštaju roditeljskim obmanama i neodređenostima, malim lažima koje pričamo, jer možda ne žele da zaista znaju o zaboravima, padovima, kreativnoj ishrani, gubljenju stvari, sudaranju sa oštrim predmetima i razgovoru sa sobom, što definiše našu realnost.

Da li bi moje ćerke zaista želele da znaju šta se dešava kada nisu tu, sve izazove sa kojima se suočavam svakog dana i kroz šta sve prolazim da bih mogla da živim onako kako želim? Moje laži nam kupuju vreme, dragocenu i ograničenu robu koju želimo samo za sebe. I lagaću dok god mogu da prođem nekažnjeno.

(Ona.rs)