Moja baba u sarmu dodaje jedan neočekivani sastojak: Od kad sam prvi put probala njenu verziju, drugu ne jedem
Postoje recepti koji se prenose s kolena na koleno, oni za koje se tačno zna koliko čega ide, kada se šta dodaje i koliko dugo jelo mora da se krčka da bi bilo baš onakvo kakvo pamtimo iz detinjstva. A postoje i bake koje vole da malo eksperimentišu, ne mare previše za kulinarska pravila i jednostavno kuvaju onako kako one misle da je najukusnije. Moja baba Lepa pripada ovoj drugoj grupi. I, sudeći po njenoj sarmi, rekla bih da vrlo dobro zna šta radi.
Sarma je mnogo više od jela. Ona je miris koji se širi iz kuhinje tokom zimskih dana, razlog zbog kog se okuplja porodica, nezaobilazni deo slavske trpeze i jedan od onih ukusa koji nas gotovo trenutno vraćaju u detinjstvo. O njoj se raspravlja, porede se recepti, brane se porodične verzije i svako uglavnom misli da baš njegova baba pravi najbolju. A kada je reč o ovom jelu, priznajem da sam i sama prilično zahtevna.
Moja ljubav prema sarmi, doduše, u jednom periodu prerasla je u nešto što bi se moglo nazvati pravom opsesijom. Tokom trudnoće razvila sam neverovatnu potrebu za ovim jelom. Dok su druge trudnice maštale o neobičnim kombinacijama namirnica, slatkišima ili pomfritu prelivenom sladoledom, ja sam razmišljala isključivo o sarmi.
U tom periodu razvila sam i neke prilično neobične sposobnosti: mogla sam da osetim miris sarme na udaljenosti koja verovatno nije sasvim uobičajena, a nakon samo jednog zalogaja znala sam da procenim da li je dobra, odlična ili za mene jednostavno nije vredna ponovnog odlaska do šerpe.
To je značilo da sam jednom nedeljno zvala babu i molila je da, uprkos povređenoj nozi, nekako pronađe snage da mi napravi sarmu. Značilo je i da sam ponovo počela da obilazim slave kod maminih i tatinih prijatelja, iako sam ih godinama izbegavala. U tom periodu gotovo da nisam propuštala priliku da probam nečiju verziju ovog specijaliteta.
A onda je na red došla i slava kod moje druge babe, babe Lepe.I danas se sećam uzbuđenja tokom vožnje od Beograda do Obrenovca. Znala sam da me tamo čeka sarma i već sam zamišljala prvi zalogaj. Međutim, nisam očekivala da ću upravo tada otkriti jedan od najneobičnijih kulinarskih trikova koje sam do tada imala priliku da probam.
Čim sam probala sarmu, nešto mi je bilo drugačije. Ukus je bio poznat, ali istovremeno pomalo neobičan. Nije bilo potrebno mnogo razmišljanja, pa sam odmah pitala:
„Šta si ovo stavila u sarmu?“
Baba Lepa se nasmejala onim osmehom koji odaje da je neko upravo otkrio malu porodičnu tajnu. Delovala je gotovo ponosno što sam primetila razliku.
„Pa baba doda malo šećera, bude lepše“, rekla mi je, nastavljajući da se vrzma po kuhinji kao da je upravo otkrila najnormalniju stvar na svetu.
Šećer. U sarmi.
Do tada sam probala zaista mnogo različitih verzija ovog jela, i po Srbiji i u Turskoj, ali nikada nisam naišla na nekoga ko u fil dodaje šećer. Prvi zalogaj bio mi je pomalo neobičan, ali već sledeći je imao sasvim drugačiji efekat. Ta blaga slatkoća lepo je zaokružila ukuse i dala sarmi posebnu notu. Nije bila preslatka, nije izgubila svoj prepoznatljivi karakter, već je jednostavno imala nešto zbog čega sam želela još.
Tako je baba Lepina sarma zauzela veoma visoko mesto na mojoj ličnoj listi najboljih koje sam ikada probala.
Moja trudnička ljubav prema sarmi nije nestala ni godinama kasnije. I dalje sam među onima koji smatraju da je ovo jedno od najboljih jela domaće kuhinje, a kada je baba Lepa sprema, znam da postoji jedan sastojak koji je čini drugačijom.
Zato vam u nastavku ostavljam njen recept. Ako ste od onih koji se čvrsto drže tradicionalnih pravila pripreme sarme, možda će vam se pola kašičice šećera učiniti kao kulinarska jeres. Ali, predlažem da joj ipak date šansu. Možda ćete se, baš kao i ja, iznenaditi.
Recept za sarmu moje babe Lepe
Sastojci:
- 500 g mlevenog mesa
- 700–800 g crnog luka
- 4 šargarepe
- Zelen
- Celer
- Jedna šaka pirinča
- Biber po ukusu
- Vegeta po ukusu
- Aleva paprika po ukusu
- Pola kašičice šećera
- Listovi kiselog kupusa
Priprema:
Najpre sitno iseckajte crni luk i propržite ga na ulju dok ne dobije lepu zlatnu boju. Zatim dodajte krupno rendanu šargarepu, zelen i rendani celer, pa sve zajedno kratko prodinstajte.
Kada povrće omekša, dodajte mleveno meso i nastavite da pržite uz povremeno mešanje, dok meso ne promeni boju i lepo se sjedini sa povrćem.
Potom dodajte pirinač, biber, vegetu, alevu papriku i, naravno, pola kašičice šećera. Upravo je to mali bakin trik koji ovoj sarmi daje poseban ukus. Sve dobro promešajte i ostavite da se nadev malo sjedini.
Listove kiselog kupusa pripremite tako što ćete im ukloniti zadebljani deo, a zatim u svaki staviti odgovarajuću količinu nadeva i pažljivo uviti sarmu.
Poređajte ih u šerpu, nalijte vodom da budu prekrivene i sačekajte da jelo provri. Kada počne da ključa, smanjite temperaturu i ostavite sarmu da se lagano kuva najmanje dva do tri sata.
I tu dolazimo do još jednog važnog pravila koje se u mojoj porodici ne dovodi u pitanje: sarma ne voli žurbu. Što se duže i laganije kuva, to se ukusi bolje povežu, a kupus i meso postaju mekši i sočniji.
Prijatno!
(Ona.rs)