Tuga vas obuzima iako se ništa ružno nije desilo: Doktori objašnjavaju zašto već plačete za živima i zdravima

Vreme čitanja: oko 4 min.

Foto: Shutterstock

Sedite tako uveče, kad utihne kuća i svi poobaraju glave na jastuk, pa vas odjednom, ni čim izazvano, stegne nešto teško u grudima. Gledate u dete koje iz dana u dan pomera granice na dovratku gde mu merite visinu, i umesto radosti, kroz dušu vam prostruji neka čudna, hladna zebnja - svesni ste da vreme leti i da će sutra spakovati kofere i otići svojim putem. Ili dok u dvorištu milujete svog starog psa, koji vas i dalje pozdravlja veselim repom, ali ga noge sve teže slušaju, osetite kako vam se skuplja knedla u grlu od same pomisli na dan kada ga više neće biti.

U tim trenucima čovek uvek zapita sebe šta mu je, što priziva nesreću kad je, hvala bogu, sve u najboljem redu. Počnete da krivite sebe što kvarite lep trenutak i što vam suze kreću bez ikakvog očiglednog razloga.

Međutim, niste ni ludi, ni baksuzni, a po najmanje jedini kojima se ovo dešava. Reč je o dubokom ljudskom osećaju koji stručnjaci nazivaju anticipatorna tuga ili, narodski rečeno, tuga unapred. To je onaj tihi nemir kada vaša duša počne da žali i pati za nekim koga volite i nečim što volite, daleko pre nego što to zaista izgubite.

Nije samo bolest il' smrt razlog za suze

Kada spomenemo tugu, svi odmah pomisle na najgore - na teške bolesti i opraštanje od najmilijih. Međutim, ovaj osećaj se i te kako useljava u naš svakodnevni život i kroz sasvim uobičajene situacije.

Ova vrsta unutrašnjeg loma vuče korene još iz istraživanja psihijatra Eriha Lindemana iz četrdesetih godina prošlog veka. On je uočio da se čovek često u mislima priprema za život bez nečega što mu pruža sigurnost, baš kao da se to već dogodilo

Foto: Shutterstock/pikselstock

Doktorka Meri Katerin Mekdonald, koja se bavi proučavanjem trauma, ističe da naši um i telo reaguju čim shvate da se nešto što volimo menja ili da može uskoro nestati. Možete osećati bes, strah, pa i neku čudnu čežnju za nečim što je još tu pred vama. To nije nikakvo preterivanje već pokazatelj koliko su duboke vaše veze sa ljudima, mestima ili etapama u životu.

Kad obični dani donesu nemir u dušu

Gubitak ne mora uvek da bude nagao i drastičan da bi nas izbacio iz koloseka. Nekada su to fine, nevidljive niti svakodnevice koje se polako kidaju.

Nekoliko sasvim običnih životnih momenata najčešće pokreću ovu tugu unapred:

  • Deca koja odrastaju: Roditelji često tuguju za malenim detetom koje nestaje pred njihovim očima, iako je to isto dete živahno i tu u kući.
  • Kolege i stari posao: Čak i kada odlazite na mnogo bolje radno mesto, nedeljama pre zadnjeg dana možete osećati žal za rutinom i ljudima sa kojima ste delili hleb.
  • Prijatelji koji pakuju kofere: Saznanje da se dragi prijatelj seli u drugi grad ili inostranstvo rađa tugu i pre nego što spakuje stvari.
  • Ljubimci čiji korak usporava: Njuška koja posedi i svakodnevne navike koje polako izostaju podsećaju nas da se jedno poglavlje bliži kraju.

I kada su promene lepe i željene, poput odlaska na fakultet ili preseljenja u novi dom, prirodno je da jedno oko plače dok se drugo raduje. Svaki novi početak neumoljivo zatvara vrata nečemu na šta smo navikli.

Može li se tuga „odraditi” na rate?

Velika je zabluda da će nas unapred isplakane suze poštedeti bola kada trenutak razdvajanja zaista dođe. Neki veruju da će im biti lakše ako se na vreme pripremite na najgore, ali emocije ne funkcionišu kao štednja u banci gde unapred uplaćujete rate.

Ipak, saznanje da se nešto menja daje nam neprocenjivu priliku. Daje nam vreme da izgovorimo sve ono što nam leži na duši, da zagrlimo jače, da oprostimo i kažete sve lepe reči koje obično čuvamo u sebi. Doktorka Mekdonald napominje da cilj nije da toliko izvežbamo tugu da nas kasnije ništa ne boli, već da naučimo kako da budemo prisutni u ovom danu koji nam je dat.

Kako sačuvati mir i ne izgubiti današnji dan

Da vas strah od onoga što dolazi ne bi potpuno otrgao od lepote sadašnjeg trenutka, važno je primeniti nekoliko jednostavnih koraka:

Priznajte sebi kako se osećate. Nemojte sklanjati emocije pod tepih i govoriti sebi da je to „samo posao” ili „samo pas”. Dajte sebi dozvolu da budete i tužni i zahvalni u isto vreme.

Ne tražite rešenje za svaku emociju. Tuga nije problem koji treba odmah popraviti ili rešiti. Nekada je duši potrebno samo da odboluje trenutak i da je vi sami ne osuđujete zbog toga.

Poverite se nekome. Razgovor sa bliskom osobom ili stručnim licem skida težak teret sa grudi. Kada izgovorite svoje strahove glasno, oni postaju manji i manje vas plaše.

Usmerite pažnju na ono što je sada tu. Kada uhvatite sebe kako u mislima živite u nekom budućem gubitku, vratite se u sadašnjost. Zapitajte se šta je to što danas možete da pomirišete, dodirnete, kažete ili zapamtite dok je taj neko ili nešto još uvek pored vas. Naš život se dešava upravo sada, i bila bi velika šteta da nam ga strah od kraja neprimetno ukrade.

(Ona.rs / Real Simple)